Pustite da prećutim! Pustite me malo da ćutim, da posložim u glavi šta smem, a šta ne smem da slutim, dozvolite da postavim pitanja i ona na koja odgovor ne znam, a i ona retorička, ali ipak dugo smišljana. Ne kradite mi dragoceno, cenjeno vreme, ne znate vi koliko tuđa leđa mogu da podnesu…
Категорија: POEZIJA
Za one večno usnule (Jelena Pavlović)
Za one večno usnule I njihov prvi plač života što ne čuh I njihovu boju očiju što ne videh I njihov pogled mio, što je u nekom trenutku se zbio. Za one večno usnule I njihov dodir meki I njihov osmeh što naslutih iz daleka O njima maštam i njih čuvam za život bolji neki….
Obala (Aleksa Kostadinović)
Nešto ju je vuklo ka toj dubokoj i mutnoj vodi, Žarka želja da po njoj bar još jednom hodi. Al’ ona ne beše više voda duša živih, Već voda smrti, tuge, osećanja sivih. Na belim je stopalima osećala talase hladne, A na drhtavom telu poglede, mrtvačke i gladne. Mamili su je demoni zlim pogledom,…
Dok moje čudovište izigrava princa (Nada Ćirić)
Roze pištolj sanjala sam roze pištolj tvoje žene jutros si došao da mi napraviš doručak koji više nikada neću jesti danas ćemo planirati putovanja na koja nećemo otići uveče ćeš reći da me voliš a ja ću maštati o tvom najboljem drugu Cikloni na Novom Beogradu uz cikluse crvenokose devojke…
„Сричи силазећи успонˮ: кратак избор из збирке Петра Јевтића са рецензијом Мирјане Бојанић Ћирковић
ПОСТОЈАНОСТ Као усољена џигерица Гибам се под лампом, Плодом кухињиног дрвета. Лимун сијалице рађа шкиљаво. И ситно. Стиди се у прехладној туђини. Кркљам кад из пилета ме ваде. Цепам се из лежишта. (А невероватна је џигерица, Бар код људи. Повредиш и оставиш трећину. Избаци остатак Милосрдни касапин. Самостално опет ти израсте. Пића пролазе кроз њу….
Revolucija stiha (Ivan Škrabe)
Iz tame prema svjetlu dolazim zvukom kao da sve već bilo je imam stare ciganske oči koje poznaju te na kolijevci poslije mog rođenja žena iz šume pjevala je iz tame prema svjetlu iz tame prema svjetlu Tko će osloboditi poeziju? revolucija stiha počinje u spavaćoj…
,,Da li si za specijalni čoko-kolač?“ (Mima Stanulov)
Zanemela krila uplela sam perje kvecala u pletenice svoje kose u nozdrvama mi struje oblaci kroz koje je nekada leteo moja tirkizno-crvena senka talasa u ritmu njegovog cvrkuta kapljice prašume mi otežavaju trepavice gde se čuvaju majanski rituali kiše sveštenik osluškuje prošlost i budućnost glasno recituje kosmički kod ceo…
Умрло је све људско тога дана (Јелена Мачак)
Звоно страха Крај марта је и сви пролеће очекују, откуцаји страха у срцу одјекују. Мир и тишина стварају забринутост, тако чудно, као да пролеће више није будно. Ласте се скривају у гнездима уместо да лете, мирис пљуска у ваздуху осете. Процветале гране личе на врбе, кишни облаци доносе сузе за Србе. Сунце…
Перпер за Ташане (Мирјана Бојанић)
Људи што се исто смеју, и љубе Запоседају ми метохе и чадоре ми развијају кроз утрине ти исти људи, што се пред истим чадорима, стиснутозуби, благозаводљиво смеју и укошених усана гладно и целивнохладно љубе. Нуде ми се разгрљеним лицима за треперавим белим барјацима, доњег ока расклопљенијег од горње усне. Њихови погледи израстају ињем у…
Neizvesno je sve što cveta (Ivana Gojković)
svet je čudno mesto mi smo čudni stopala su nam uvrnutog izgleda leđa su nam kriva, neko večito dobacuje da se ispravimo a niko ne objašnjava značaj kičme kao stuba odbrane kao linije gde se skladišti samopoštovanje kao čvrstine koja nosi najteže terete, da sam to znala od ranih godina ne bih tako grešila ne…