Zatim mladić, usred njene reči, podiže ruku i zagrli je oko struka. Kakav otrcani prostački fazon. Nekoliko kilometara odatle, u jednom kafiću, neki čika priča teti o tome kako je on, kao gastarbajter, video sve. Svega se nagledao, ništa mu nije strano. U jednom parku, nedaleko od glavne autobuske stanice, stajali smo nas dvoje. Nikakva uobičajena priča, samo smeh i razglabanje na temu zašto se slovo e piše baš tako. Ili: zašto bubamare donose sreću? Ili: ko je smislio da baš rode donose decu? I u toj priči, nijednoj nalik, ti si se setio da potražimo biblioteku. Otišli smo do obližnje biblioteke. Nikog nije bilo unaokolo. U tom velelepnom hramu knjiga bili smo najtiši posmatrači. Samo lagani zvuk naših koraka mada smo se trudili da se ni to ne čuje. Kao da će naši koraci probuditi nešto što je davno usnulo. Zaspalo je jedino tvoje srce, moje je lupalo vrlo jasno u grlu. A onda je u jednom deliću sekunde, u jednoj milistotinki, moje srce reklo: „Šapni mu!” I kao da je to tvoj pogled opazio, kao da se slika suzila na tebe i mene, bez knjiga, bez polica, bez ičega unaokolo, stajali smo jedno naspram drugog, gledajući se; kao da su tvoje usne jedino što postoji u celoj biblioteci, stajala sam ne pomerajući se, a činilo se da sve putuje ka tebi; i kao da nam je život zavisio od nekog pokreta, tvoje usne izgovoriše suvo kao tupi zvuk sačmare: „Idemo li?” „M… molim?” Kao da me stotine njih zagrlilo u pola reči. „Idemo li?” Kao da su sve priče ikada ispričane postale deo mene. „Idemo li?” Tada sam shvatila da odatle nikuda neću otići. Svi su polasci bili tvoji, sve moje ostalo je tamo, u biblioteci gde više nikada nisam kročila. Mada se priča da na jednom mestu, od samog centra biblioteke, pa malo udesno, i dan-danas ljudi čuju neko srce koje užurbano radi. Čini se kao da trči u mestu. Jedino ti nisi uspeo da čuješ ništa, a bio si svedok svemu.
Ivona Savić
Naslovna fotogrfaija: Vitaliy Rigalovsky/Unsplash