Dragi dnevniče,
Otkad mi te je poštar doneo, imam veliku želju da napišem ono što me u poslednje vreme muči. Kako sam se preselio u novi jednosobni stan, sve je nekako čudno. Ceo ovaj stan je čudan. Od ulaznih vrata pa sve do garniture, sve je previše čudno.
Kada malo bolje razmislim, ceo moj život je čudan. Uvek se meni nešto loše desi. Koja je šansa da rđava ograda terase, na koju sam se po hiljaditi put naslonio, pukne baš u danu kada je padala kiša i dvorište bilo puno blata? Ili kada je moja šizofrena majka baš tog dana umrla od predoziranja lekovima samo zato što sam ja zaboravio da joj uzmem ostatak tablete?
Psihijatar nam je uvek pričao da dijagnoze moraju da se poštuju, ali zašto je onda moja majka umrla od nečega što bi trebalo da pomaže? Svaki dan se moja porodica i ja raspravljamo oko toga da li ih treba piti. Otac nam kaže da nije vredno toga i da je smirenje samo trenutno, i ja se u potpunosti slažem sa njim. Sa druge strane, moja mlađa sestra mi konstantno priča kako treba da ih pijem. To ne mogu da izdržim, i svaki put se iznerviram, a ponekad i izderem na nju. Deda i baba u poslednje vreme samo posmatraju i slušaju šta pričamo. Ne znam zbog čega, ali imam osećaj kao da kriju nešto bitno. Sa starijim bratom više ne pričam jer me je opet prebio danas. Majka kaže da će sve biti u redu ako popijem tabletu, ali ako to uradim opet će svi nestati i neću više imati sa kim da pričam.
U potpisu: Pacijent 27
Zorana Jovanović, Nikola Milenković, Anđelina Đorđević, Nikola Prvulović
Naslovna fotografija: Unsplash