Sumorno neko jutro... Magla se spustila na Lašvu i staru katoličku školu. Pas lutalica spava već satima u porušenoj zgradi preko mosta. Pijaca pusta, nekoliko tezgi sa ručno rađenim priglavcima i možda na jednoj ovčiji sir stare Fate. Hladna je jesen u Travniku, spusti se sa Vlašića neki oštar vazduh, struji kroz glavu, fijuče li fijuče. A svuda narod. Ne obazire se niko na kišu i vetar. Prvi put sam u vezirskom gradu. Dižem tri prsta ispred crkve Uspenja Presvete Bogorodice. Kakav osećaj, nebeski lepo je biti ovde, ovog trenutka. Prošlost i budućnost. Islam i hrišćanstvo, Istok i Zapad na jednom mestu. Ovaj grad je hram svih ljudi sveta, kapija večnosti. Umiranje i novo rađanje. Travnik je duša Bosne i Balkana.
Usahlo mi rosno polje, S Romanije djeva krši ruke i proklinje, tužnu pjesmu pjeva. Djevo mila, ne nariči, tako ti sve Bosne, kaže: „Moram, kako ne bih, mila brata nose”, mili brate, oko moje, moja zoro rana. Ako umreš, ne dočekah ni Đurđeva dana. Zarekla se, da ti vidam rane do starosti. Taj što tebi život slomi, nit moli nit posti. Rosno polje, sažali se, pusti kišu zlatnu, da krv spere i umije lice mome bratu. Lice mije, suze krije, dječak Bogu mio. Znam gdje ide, a tako bi sa sestricom bio. Kolko suza mora pasti, Bosno moja mila, zar da sestre i nevjeste nariču za njima?
Suzana Trifunović
Naslovna: Photo by Dino Aganović on Unsplash