Pesme iz zbrike „Tiha svilenost”; Cetinje: Ouroboros, 2021;
RUŽNO
TROMO
PUCKETANJE
Mi ne mislimo ni o čemu
i ne tražimo spas.
Prihvatamo svoje,
tek prosanjane
grehove.
Imamo hrpu slomljenih želja
i jednu
koja stvarna biće.
Hitro i žustro
bježimo Vremenu
dok naše Zrele Godine
hvataju kas
‒ načete Zlobe i Boga.
SKICE Zelena kola odlaze na more Ljudi se propinju po mačkinom tragu. Lišaj je s proljeća procvjetao. Jesen u zrelom, raskošnom ključu svira. Preplanuli Apolon na skeli rezbari luk. Šaptačica bajki i ljubičasta proročica zvjezdani strijelu. Umrljan od cvijeća i narovog soka, Eros dijete vreba ljudska srca. Dvoje užurbano prolaze most nad plavim pod žutim, možda prve žrtve. Mali gad nišani. Ne vidi se šta učini. Vrijeme se razmiče u tamno. Do sjutra po zvijezdama će se znati. Neko se igra riječima. Neko kurcšlus pravi. Neko voli da boje zvuče, zar je za crtež malo?
O ZVONU,
O LJUDIMA,
O VAMA
Za neke su jecala,
za druge su ćutala,
za treće su strecala,
za četvrte lutala.
Zvona i njihovi zvuci.
Ni majke,
ni bitke,
ni hajduci.
Plakala su ranjena
tužeći što zvone,
dok ljudi ispraćaju,
likuju i gone.
A kada vi,
gospo ružna,
umrete
u divni,
proljećni čas,
neće se začuti
pjesma tužna
i neće krckati
krti, posmrtni čas.
Brda će se zagrliti, zelena,
ujediniće se časovne zone,
ljudi u crnom bijele osmijehe će nositi
a zvona će samo bezdušno da zvone.
Ana Janković