Pesme iz zbrike „Tiha svilenost”; Cetinje: Ouroboros, 2021;
RUŽNO TROMO PUCKETANJE Mi ne mislimo ni o čemu i ne tražimo spas. Prihvatamo svoje, tek prosanjane grehove. Imamo hrpu slomljenih želja i jednu koja stvarna biće. Hitro i žustro bježimo Vremenu dok naše Zrele Godine hvataju kas ‒ načete Zlobe i Boga.
SKICE Zelena kola odlaze na more Ljudi se propinju po mačkinom tragu. Lišaj je s proljeća procvjetao. Jesen u zrelom, raskošnom ključu svira. Preplanuli Apolon na skeli rezbari luk. Šaptačica bajki i ljubičasta proročica zvjezdani strijelu. Umrljan od cvijeća i narovog soka, Eros dijete vreba ljudska srca. Dvoje užurbano prolaze most nad plavim pod žutim, možda prve žrtve. Mali gad nišani. Ne vidi se šta učini. Vrijeme se razmiče u tamno. Do sjutra po zvijezdama će se znati. Neko se igra riječima. Neko kurcšlus pravi. Neko voli da boje zvuče, zar je za crtež malo?
O ZVONU, O LJUDIMA, O VAMA Za neke su jecala, za druge su ćutala, za treće su strecala, za četvrte lutala. Zvona i njihovi zvuci. Ni majke, ni bitke, ni hajduci. Plakala su ranjena tužeći što zvone, dok ljudi ispraćaju, likuju i gone. A kada vi, gospo ružna, umrete u divni, proljećni čas, neće se začuti pjesma tužna i neće krckati krti, posmrtni čas. Brda će se zagrliti, zelena, ujediniće se časovne zone, ljudi u crnom bijele osmijehe će nositi a zvona će samo bezdušno da zvone.
Ana Janković