„K'o gorda carica i bajna, sa snopom zlatnoga klasja, Na polju jesen stoji. Sa njene dražesne glave Lisnatih vreža splet čarobno spušta se dole, Do same mirisne trave.
Puhorom posut grozd u jednoj podigla ruci, I slatko smeši se na nj. Pitome i blage ćudi, Priprema ona sad spokojne večeri i dane, I žetvu bogatu nudi. Kako je mamljivo sve! Na starom ognjištu mirno Puckara crvenkast plam. Kad magla pokrije ravni I vlagom ispuni zrak, tu prošlost vaskrsne drevna, I gatke vremena davni'.
I pozno u tavnu noć razgovor spokojno bruji, Dok dremež ne svlada sve. I strasno šaptanje tada Kroz mirni prošušti dom — al' i to gubi se brzo, I san lagano pada...”
Vojislav Ilić Fotografije: Jelena Živanović
