Probudila me jutros strašna noćna mora sanjala sam da me juri lisica žgoljava je i jedva se kreće ali uporno ide za mnom kao da hoće da mi saopšti nešto mnogo važno nešto od tolike važnosti da cele noći juri uličicama za mnom i šapuće nekim nerazumljivim jezikom prošla sam kroz neke uzane uličice pored kafea gde se služi najbolja kafa pijem je redovno ima ukus nekog starog parfema što bi rekla moja cimerka ili na omekšivač nikad nismo sigurne zatim sam se zavukla u park gde sumnjivi likovi šetaju i nude prolaz u nove dimenzije po neki pacov protrči pod nogama u potrazi za plenom ovo je grad pacova sigurna sam oni vladaju kada mi spavamo posle nekog vremena čujem lisicu kako korača ka meni nanjušila me ne odustaje nemam drugog izbora osim da nastavim dalje ovoga puta pravac metro ne može biti brža od metroa sigurna sam da ću je izgubiti negde u hodnicima uh, umakla sam sada mogu da odahnem u mislima mi je ona kafa mogla bih da navratim sutra do kafea poneću i neku dobru knjigu onda će brige da nestanu eto nje ulazi na sledećoj stanici tamo gde se ukrštaju istok i zapad odlučno kaska oči su joj sada pune suza i meni ništa nije jasno i plašim se i htela bih da plačem i da pozovem u pomoć ali nema nikog oko mene prošla je ponoć povlačim se lagano ka zadnjem delu vagona kako bih bila bliže izlazu na sledećoj stanici izlazim i onda trčim koliko me noge nose pa ću prići nekom i potražiti pomoć ali ne veče je imalo drugačije planove lisica me stiže skoči na mene i šapnu mi: „Budi se, shvati, vreme te neće čekati.” I tako se ja trznuh iz sna već je počelo da sviće tmurni oblaci svili su se nad gradom uskoro će kiša veverica me posmatra sa drveta kao i svakog jutra i tako započinje svaki dan uz arapsku kafu i dobro jutro, a kroz šapat stalno se ponavlja: „Budi se, shvati... Budi se, shvati...” pacovi će nas jednom sve porobiti i zavladati zemljom
Nina Milenković
Naslovna fotografija: Unsplash