U prirodi čoveka Izvijena do paragrafa, neprevodiva u reči, ignorisana od bledila zida, raščupane kose, umršene u pesmu, kob svilene puti poljubila me. Vidljivo bolna tačka, uhvaćena među prstima, zgažena u kontekst. Zamrači mi ruke oko tvog vrata sklupčane da ne vidi Sunce kog noćas ljubim ja, da mi novi san na blef ne otme. Zagrabio me kao meki usplahireni prsti slikarke. Daj mi se u stih, olabavi mi daščani venac blokova i brisanja, okrvavi ud poezijom ocvalih zuba. Prošapući mi, s ledja mi zarivajući usne u vrat, da će neka deca, bilo čija ili naša, baštiniti darove što meni uskraćeni su.
Kockice Udobni bezdan unutar mene same, što zjapi kao neiscrpni izvor energije. Oblećem uporno oko njega, kao jauk razležem se usred tišine, u špilju svoju uvlačim dan po dan, sve bele, ocvale, bez senki. Čuvam te, kao svilenu omču zaborava, zahuktalu avetinju pokrivača, usred noći, usred sivila, plugom srca uzoran mesec. Stavim ti do znanja. Ostati dete u svom dragom obličju, oćutati magiju tišine, nanovo se vratiti u negostoljubivu utrobu, koja nam je dala sve, a onda nas izbacila. Usuđujem se reći, usuđujem se pokleknuti i pustiti suzu, kad me neko vrati u to daleko doba vike, u doba kad je bilo bitno biti deo mase. Ali moje nebo, daleko odavde, gde ga niko ne može dotaći, u jami ljudskosti, gde se okliznem na sopstvenu sluz. Zagrljaji sopstvenih ruku bliži su nego tuđi, opipljiviji nego uvrede, jači nego bol. Nije suđeno za moju reč da skape ovde, u gnezdilištu zmija, nije suđeno da odustane, prelomi se napola u nedostatku razumevanja. Moje lice što se smeši, možda unakaženo od prirode, a mozda brazgotinama vremena, platiće ceh za svu bol što je duša nosila, da moje grudi ostanu prazne za ovo proleće što dolazi.
Ana Ubavić