Otvorila je orman u kome je stajala majčina garderoba. Prašina se razletela i stvorila svetlosnu maglu od sunčevih zraka, koji su se probijali kroz prljave prozore. Zagušljiv vazduh i miris ustajalosti nisu je sprečavali u razgledanju odeće, koja je pobuđivala uspomene na nešto blisko a davno izgubljeno.
Šarala je pogledom po haljinama u nedoumici šta da obuče. Nikada nije volela takvu vrstu garderobe koja ističe ženstvenost, već je više volela farmerke, trenerke, pidžame i sve ostalo što ima nogavice. Setila se kako se durila kao mala kad ju je mama ubeđivala da oblači spavaćice. Odbijala je zato što se osećala nagom i ranjivom; mogla je da oseti hladnoću kad je bilo promaje ili drugog kretanja vazduha u sobi. Nije mogla da se seti kada je poslednji put obukla haljinu. Bilo joj je mrsko da šeta u nečemu tako otvorenom, što leprša i miluje telo. Sigurno bi privlačila tuđe požudne ili zavidljive poglede, kao njena pokojna mama, a to bi dalje prouzrokovalo… Stresla se pri nepotpunoj zamisli, pa je zatvorila orman, teško dišući u strahu koji je pritiskao grudi.
Tešila je sebe da nema nikoga u sobi ko bi je posmatrao na tako odvratan način. Znala je kako je to u pitanju refleks ,,bori se ili beži”, koji se javlja u opasnim situacijama. Od koga da pobegne? Bila je sama u celoj kući već više od deset godina. Nije bilo šanse da neko viri kroz prozore na kojima se nakupila garava prašina. Duboko je disala pokušavajući da povrati kontrolu nad sobom. Otvorila je ponovo orman trudeći se da ne obraća pažnju na jezivu škripu. Kad je pogledala tamnocrvenu haljinu, setila se krvi ‒ kako je pravila baricu na patosu. Ne, nije želela da se seća toga! Ne, njega onako crnomanjastog i grubog! Samo ponekad u snovima bi dozvolila da se pojave njegove ružne reči i kritike upućene njima dvema. Da bi brže-bolje zaboravila na bolnu uspomenu, krenula je da prebira po garderobi i odbacuje ono što mami nije lepo stajalo.
Nakon više minuta razmišljanja, odlučila se za haljinu plave boje koja se odlikovala dugim okovratnikom i rukavima, kao i dužinom nešto ispod kolena. Sećala se majčinog zgodnog tela sa oblinama koje su se ocrtavale preko tesno pripijene haljine. To je stalno izazivalo ljubomoru… Ne, obećala je sebi! Sad je došao trenutak da obuče haljinu kojoj se nekada divila. Tešila se mišlju da je niko neće videti tako neprivlačnu – sa viškom kilograma. Nije morala da se krije i plaši iskrenih ali zluradih komentara. Ili bi možda po ko zna koji put sažaljevali njenu situaciju, klimajući glavom i sležući ramenima kako je tako nešto moralo da bude i da nikome ne cvetaju ruže u životu. Nije htela sada da razmišlja o drugima, već da ispuni obećanje, davno zadato sebi, da će obući nešto mamino i podsetiti se njihovih zajedničkih trenutaka.
Pitala se od kakvog je materijala haljina i da li je to svila. Nije mogla nikome da se obrati za pomoć, jer je bila usamljena i razočarana u ljude već duže vreme. Skidala je polako svoju bluzu i trenerku, ali ne pred ogledalom, jer se stidela. Kada je ostala naga, dodirivala je neravnine na koži. Malo je falilo da ponovo krene sa čupanjem bubuljica, pa se suzdržala. Jedva je ućutkala unutrašnju potrebu da se ranjava, da iritira osetljivu kožu i stvara nove bubuljice. Bila je i te kako svesna ožiljaka koji su se prostirali po ramenima, leđima i grudima. Nije morala da ih posmatra, već je bilo dovoljno da oseća pod prstima hrapave tačkice i linije kao tragove unutrašnjih borbi kakve je vodila sa sobom svakoga dana. Sada je samo uzdahnula i pomilovala ramena, hrabreći sebe kako može da izdrži ono što sledi.
Jedva je uspela da navuče majčinu plavu haljinu. Bilo je previše tesno, pa se javila krivica što haljina nije lepo stajala na njenom telu. Bojala se da se tkanina ne rašije, da ne upropasti uspomenu iz prošlosti. Pomalo je stezalo i ranjavalo kožu, ali se tešila kako može da podnese bol, ne bi li se podsetila lepih momenata iz prošlosti. Otišla je do ogledala da bi proverila koliko liči na mamu. Setila se njene smeđe kovrdžave kose i plavih očiju poput bisera. Bila je tako vesela i bezbrižna u danima kad on nije bio kod kuće. Rado je nosila otvorenije haljine koje su za nju značile nešto poput ukradenih komadića slobode, dok je ovu zatvorenu, plavu oblačila kad je on bio u blizini. U maminim očima je bilo tuge i potištenosti isto onako kao što je sada videla u sopstvenim. Drhtaji su stezali njene grudi kao da je telo vapilo da zaplače. Pokušavala je zadnjim atomima snage da ne pusti nijednu suzu. Oči su se vlažile dok se borila sa sobom i mislila je da ovoga puta neće izdržati, da će pokleknuti pred nečim što je tišti već duže vreme.
Otišla je do kreveta da se ispruži i odmori od siline emocija. Htela je da zaspi i da se nikada više ne probudi, koliko je bila umorna i tužna. Osećala je kako joj ponestaje daha, kako haljina postaje sve tešnja i tešnja. Tkanina je počela da oživljava i grli njeno telo najpre nežno, a zatim grubo. Pretvarala se u zmiju koja obavija, steže i guši u nimalo prijatnom zagrljaju. Okovratnik je bio gips od kamena koji oduzima ono malo vazduha što je imala. Stezalo ju je skoro svuda, pa je morala da se bori za svaki udah, koji je značio sitnu pobedu, korak dalje u životu. Činilo se kao da gubi bitku sa nemilosrdnom plavom zmijom. Pokušavala je svim silama da strgne garderobu, da je skine ili pocepa, ali nije bilo uspeha. Borila se sa neposlušnim, nadmoćnim neprijateljem, koji je polako odnosio pobedu. Pala je na patos u suzama, drhteći od straha, jer je bila sigurna da neće izdržati toliki pritisak na koži. Šta li je taj neprijatelj tražio od nje? Da nije u pitanju osveta majčinog duha? Tkanina je uporno zatezala i pekla kožu, pa je morala da se grči i lupa dlanovima u nepodnošljivim bolovima.
Prevrtala se po hladnom patosu pokušavajući da se skine, ali uzalud. Doživljavala je sebe kao balon koji će svakog časa puknuti. Gušila se u suzama dok je tkanina naprezala, štipala, mučila i stezala telo kao da isprobava njegove granice. Devojka je naglas molila za oproštaj, milost, slobodu, čak i za sam život. A onda se setila slične situacije kad je isto tako njega molila da joj oprosti što je pogrešila, što je dobijala loše ocene u školi. Jednom prilikom je preklinjala za majku da je ne šamara zato što je obukla haljinu sa malo otvorenijim dekolteom. Zatim se setila kako je ružno komentarisao to kako su se njih dve našminkale i doterale za slavu; njegovih ljubomornih ispada kada se majka kasno vraćala sa posla; krvi na njenoj usni i modrice na obrazu, jer nije skuvala ručak ili zato što je razgovarala sa prijateljima. Dugo su trpele njegove poglede mržnje i gnušanja, uvrede, kritike i udarce, dok se nije desilo ono najgore. To je bio njen otac, otac…
Kako su izvirala sećanja tako je tkanina sve više popuštala. Mogla je slobodnije da diše i da se pomera, ali je i dalje bila oprezna i u strahu. Skupljala je snagu da ustane sa hladnog patosa, jedva se pomerajući, koliko je bila umorna i malaksala. Znoj je zalepio tkaninu za kožu, a pramenove kose uz lice. Znala je šta treba sada da uradi ako ne želi da se ponovi borba sa haljinom. Drhtavo je koračala ka fioci prašnjavog ormana, koju je davno zaključala kako bi zaboravila na ono najstrašnije iz svoje prošlosti. Pošto je pre mnogo vremena bacila ključ, morala je da upotrebi silu i otvori. Tu je ranije sakrila članak u kome su bili opisani neprijatni detalji o zločinu u njenoj porodici. Čitala je sa suzama opet, posle više godina, o krvavom ubistvu majke, o ocu kojeg su ubrzo nakon toga uhapsili i osudili na robiju. Na današnji datum, pre dvanaest godina, žestoko su se posvađali, ali je ovog puta bilo drugačije. Zario je oštar kuhinjski nož u njena leđa, prema rečima drugih, u afektu. Istim nožem su seckali hranu ne sanjajući o tome da će jednoga dana taj nož poslužiti kao sredstvo da se zarije u ljudsko meso i oduzme život. Previše kasno se vratila kući da zaštiti majku, smiri pobesnelog oca i spreči zločin. Ali ko zna? Možda bi i nju ubio, pa bi se dva potoka krvi pomešala i spojila u tamnocrveni zagrljaj. Sećala se neprijatnog mirisa metala na patosu i izgubljenog izraza na licu oca, koji se kajao shvativši šta je uradio. Još uvek nije sigurna da li da mu oprosti, da li je zaslužio makar mrvicu njene ljubavi.
Pocepala je članak na sitne komade koje je zatim zapalila šibicom. Neka izgori sve, neka nestanu pisani tragovi o užasu! Osetila je vrućinu zbog vatre koja je gorela i grejala prostoriju. Krenula je da cepa haljinu na sebi deo po deo. Rasparčavala ju je energično i užurbano, u besu, želeći da uništi ono što je sputavalo malopre. Plavi parčići su leteli oko nje dok se ona radovala kao dete koje je otkrilo novu stvar. Snažno je otkidala haljinu, uživajući u zvucima rasparanja, a zatim nemarno bacala delove na patos. Kad je ostala naga, okružena haosom, osećala se slobodno kao nikada ranije. Uspela je da povrati dugo očekivani mir u duši, da se suoči sa bolnim uspomenama, koje je zakopala duboko ispod površine. Nije se sramila nagosti, već je slavila sebe takvu kakva jeste, sa svim manama. Nije znala šta je čeka u budućnosti, ali se osećala spremnije da se sretne sa drugim ljudima, a možda čak jednog dana i sa ocem. Skupiće hrabrost i popričati sa njim, ali ne zna kako će sama reagovati. A možda odluči da proda ovu kuću u kojoj je godinama doživljavala pakao? Videće, još nije bila sigurna. Za sada joj je prijalo da uživa u trenutku, da oseća kako misli i kako osećanja putuju kroz telo bez kontrole, sputavanja i griže savesti.
Mirjana Dimitrijević
Naslovna: Zorica Živanović