HODOČAŠĆE dok sam putovala ka tebi klanjala sam se listovima deteline previdela olujne znakove u lepljivoj praznini između kože i ničega ostavila apetit dok sam putovala ka tebi pamtila sam nepoznata lica ogluvela razgovore sekla kilometre dok sam putovala ka tebi okaljana i pognute glave vraćala sam se prevremeno rođenoj samoći koja me je ćuteći strpljivo čekala
LET žena sam a želela bih da poletim bolujem, izazivam bol patim, izazivam patnju spremno da odgleda scenu ka meni se okreće ujedinjeno lice svetine u spavaćici umrljanoj stidom ruke devojački mlade poslušno me zaustavljaju nisam poletela žena sam a žena ne leti
ODRIČNOST pesnik je licemerno dizan iz pepela čim je izgoreo neće mi drhtati želudac neće mi krvariti sinusi samo da bi on vaskrsao neću na pesničkim večerima govoriti dično niti potpisivati autentično knjiga mi neće čamiti u loše uređenom izlogu ugušenom odrazima narcisa koji tuda dokono prolaze neće imati braću ni sestre kao što ih i ja nemam neću skupljati prašinu nelečive tuge neću biti licemerno dizana iz pepela čim izgorim neću
IZBEGAVANJE duboko me rastužuje mršava građa naših dodira šljapkanje i režanje mračnih osećaja koje tobož zaturamo u ladice uzajamnog samoprekora umori se ponekad dok braniš prolazak znakovima pitanja koji me jetko obaveštavaju: nema odgovora
PLAM po rođenju sam nastao beleg preteće boje na podlaktici leve ruke svodim se, neposebnog oblika baka mi nije ostavila u amanet proširene vene i umeće pečenja kolača ipak, na tihoj vatri da kolači ne izgore istopim hranljivu paniku u plućima i ukusnu ljutinu u porama
Tijana Miljković