KAMENI LJUDI Ipak ja htjedoh shvatiti tebe Možda ni sada ja ne znam te pute Kuda bi čovjek trebalo da krene Da vidi da čuje te kamene ljude Tražiti nešto to teško i nije Kad ono što tražiš ne okrene leđa Vidim te tamo u pijesku se igraš U zavjesi dima nekud se šetaš Nemoć me bije a glas mi se gubi Lebdim nad svodom našega htjenja Pogledah preko a kamen se ruši I pijesak je nestô a tebe nema!
MIR I TIŠINA Često se desi da umoran sjednem Na klupu u parku da odmorim A vjetar hladan i jesen hladna Zubata od prošlosti kazna Šiba mi lice i ratuje sa tjelom I srcem mojim Mir i tišina U meni sve zamrlo Hladilo okovalo tijelo A pogled kao da noge ima Stidan od sretanja U stranu bježi Da me neko ne prepozna Da me ne tješi Od mene su i zvukovi Kao i vukovi Daljinama se skrili Mir i tišina Ni pomišljao nisam Na klupu da sjednem Nekad sam u prolazu Krajičkom oka gledao u bijele kose I šešire do pola glave upale Što bradom i rukama drhtavim štap čuvaju Mir i tišina Evo i vrijeme je promijenilo boje Sa grana opalo požutjelo lišće Kao slike iz prošlosti moje Ili su krive naočare suzne Ili se nebo nije umilo O Bože da li sam vrata zaključao Ili se vjetar umjesto mene utoplio Mir i tišina!
Biografija autora:
Željko Perović rođen je 1952. godine u Sarajevu, gdje je mladovao i pisao poeziju. U Osnovnoj školi „Dositej Obradović” dobio je nadimak Pjesnik zbog iskazane ljubavi prema poeziji, recitovanju i pisanju pjesama. Nakon završenog školovanja, svoju radnu karijeru započinje u Kancelariji sarajevskog „Energoinvest-a”, gigantu sa velikim brojem zaposlenih, gdje je obavljao poslove tehnologa, potom konstruktora, a onda kao rukovodilac gradilišta mjenja gradove radeći na izgradnji fabrika i postrojenja. Na radnom polju ostvaruje saradnju sa inženjerima iz raznih zemalja, počev od Danske i Švedske, a radio je i na izgradnji fabrike industrijskog šecera u Dubici u BiH. Potom radi sa timom francuskih inženjera na izgradnji fabrike aluminijuma „Elektroliza Mostar”.
Zatim sa timom ruskih inženjera radi na izgradnji „TG Birač” u Zvorniku i „Pete koksne baterije” u Železari „Zenici”. Nakon petnaestak godina terenskog rada, vraća se kući i nastavlja raditi sa timom inženjera i tehničara u sarajevskom „Energoinvest-u”.
Sarajevo napušta ratnim moranjem i odlazi u Gradišku, a potom u Švedsku gdje iste godine počinje raditi. Slobodno vrijeme provodi u društvu sa ljubiteljima pisane riječi u Književnom klubu „Miloš Crnjanski”, čiji je član i postao. Završetkom radne karijere vraća se poeziji, ostavljenoj ljubavi. Njegove pjesme našle su mjesto u tri objavljene knjige Zbornika, a dvije su prevedene na bugarski jezik. U poslednje vrijeme uveliko radi na pripremi zbirke pjesama.
