Ostavi se mojih divljina Šta ti meni možeš, Ratniče majčinim mlekom podojen? Šta možeš učiniti ženi Koja zna sve kotline, jaruge i doline, Koja nije slepa, Koja nije slaba kao psići od nekoliko dana, Koja se smireno oseća u prerijama pod širokim nebom? Ratniče, Govoriti tebi isto je što i govoriti vetru; Misliš da su moje reči posute šećerom, Ne opažaš gorčinu tikve Zbog tvoje hrabrosti koja se iskazuje jedino U mrkloj noći, U zasedi, U napadu, Kada se odlože luk, strela i štit, Kada se spava nevinim snom pod zvezdama. Šta to govori o tebi, Majčin ratniče? Ti se ne boriš žestoko, Ne jedeš žestoko, Ne piješ žestoko, Ne uživaš ni u svojim neprijateljima. Od tvojih verolomstva i lukavstva Zemlja postaje suvlja, Potoci i reke prestaju da teku, Jata skakavaca vrše najezde, Izumire se; Ali, Šta ti meni možeš Kada ja tebi ne verujem? Poseći ću kosu od tuge, Ali prestati da se borim Nikada neću. Ratniče nejaki, Šta ti meni možeš? Oaza sam vrela i vodopada, Bujni su mi pašnjaci i vrbaci, Sa mene možeš samo želeti da se napiješ čistine I Poželeo bi da sam tvoja zemlja na kojoj bi da se raspadnu tvoje kosti, Ali takvo tlo, kakva je moja koža, Dočekuje samo junake koji poštuju ono što ih hrani, daruje i oblači; Ratniče u kolevkama ljuljan, U pamuk odeven, Ja sam roj pčela koji izleće iz košnica, Srce mi zna za blagost i milost, Ali i za jarosti, grmljavinu, ljutnje I Ne pristajem da se prodam tebi Koji ne znaš da ceniš ženu koja vazduh daje kao zeleno drveće, Koja se skida kao lišće u jesen, Koja nije rođena sa graničnim linijama da bi se delila; Šta mi ti možeš, Kada me nisi stvorio i nemaš prava mnome da raspolažeš? Ratniče odrastao na nežnim rukama, Ne mogu sa tobom na svetloplava jezera, Ne mogu ti reći da si moje pleme, Ne mogu se sa tobom seliti i decu ti rađati, Jer neko stavi masku, oboji lice, Transformiše crte lica u još odlučnije, A neko ostavi utisak klovna; Šta mi možeš ti, Pa sve i da me zarobiš, Nateraš da igram po tvom? Neću te prihvatiti, Neću te priznati za osobu od krvi i mesa, Jer ti, Ratniče sličan kojotu, Znaš samo da pustošiš, A ja sam tamo gde Sunce obasjava, Gde su životinje slobodne, Gde je zemlja Božja, I Veća sam ratnica od tebe, Nemam zečje srce i snagu kukavice, Za ono što verujem mogu i u smrt Otvorenih očiju da pođem. Zaista, Šta ti meni možeš, Ratniče majčinim mlekom podojen? Nemaš dostojanstvo orla, Ne znaš da raširiš krila I Zato, Ostavi se mojih divljina, Jer ti meni ne možeš ništa, Ali ako poželim – Ja mogu sve.
Inspiracija Inspirišeš me Da postignem velike ciljeve Da ne stajem Da osetim ukočenost tela od rada i borbe Inspirišeš me Da sanjam naveliko Da ne zaboravim teške početke Da ne odustajem dok ne dobijem šta želim Inspirišeš me Da ne budem duboko ukorenjeno drvo koje ne može da se promeni Da razumem kako nečiji postupci nemaju povezanost sa mnom Da se rušim i gradim neprestano Inspirišeš me Da volim svaku manu na sebi Da brižnost ukažem svakoj tvrdoglavoj kosti u telu Da ljubim sve za šta kažu da nije za mene Inspirišeš me Da nosim sebe kao najlepšu haljinu Da prouzrokujem pucanje ogledala zbog samopuzdanja Da razbarušim kosu i odbacim sve stege koje se nameću Inspirišeš me Da budem požrtvovana Da pomažem ljudima u nevolji Da odbacim sebičnost i ego Inspirišeš me Da uživam u životu Da pijem i jedem sa zadovoljstvom ne brojeći kalorije Da ne postanem opsednuta spoljašnošću Inspirišeš me Da napravim nered Da jutro započnem skakanjem po krevetu Da pevam iako nemam ni trunku tonaliteta Inspirišeš me Da budem luda i nasmejana Da počinim tri greha i zaslužim dva iskupljenja Da budem svađalica sa najjačom kičmom na svetu Inspirišeš me Da budem i dobar i loš lik Da se ne bojim reći šta želim Da zavijam na Mesec ležeći na travi sa rukom ispod svog vrata Inspirišeš me Da isprobam sve novo Da igram do jutra Da flertujem sa ljudima koji su previše ozbiljni, kako bi se osmehnuli Inspirišeš me Da ne shvatam sebe tako ozbiljno Da pustim srce da tuče silno Da kad volim, volim do neba i nazad Inspirišeš me Da bosa istrčim u sneg Da sa ocem zauvek đuskam uz nasumične numere Da budem dete kome se oči cakle i jagodice izvijaju na vragoliju Inspirišeš me Da ne dopustim da me tuga savlada Bes drugih ljudi Nemoćnost situacije Inspirišeš me Da nalazim izlaze Da se snalazim Da pobeđujem i kada gubim Inspirišeš me Da ne zaboravim ko sam Odakle potičem I Da se sobom ponosim. Inspirišeš me, Zaista; Inspirišeš me da nikada ne budem kao ti.
Ono sto ne daš – baš to hoću Ono što odbijaš da daš – Baš to hoću. Smešni su mi svi tvoji balavci, Opasnošću naoružani manijaci, Dobrice i dečaci, Koji drže hvalospeve o tvom licu, Telu, Usnama; Komični su Koliko te ne znaju, Misle da te imaju, jer te drže za ruku, Grle oko struka, Vode svojoj kući, Moraju se izvrgnuti ruglu Jer ne uočavaju Lutajući pogled dosade, Ugašeni žar u očima, Odsutnost duha, Nepostojanje želje, A ti si tako prokleto ljubazna, Paziš o njihovim osećanjima, Ne rušiš im nade, Čak i kada ih oteraš kao dosadne insekte, Činiš to nežno, Gotovo majčinski, Ne povređuješ i ne odlaziš, Jer si naučena da dobra prema svakome moraš biti. Ono što nikome ne pokazuješ – Baš to hoću. Namerio sam se da te volim Onako pravo, Staromodno i istinski, Znam da ćeš bežati, Odbijati, Poricati, Jer ću rušiti ciglu po ciglu tvojih zidova, Spavaću ispred vrata tvoga srca dok ne odlučiš da me unutra pustiš, Nerviraću te do besvesti upornošću na koju nisi navikla, Jer svi su te napuštali onda kada su ti bili potrebni, Biće ti čudno što se ne mrdam Kada rafalnu paljbu na mene sručiš, Ali ne shvataš da je gorko slatko uživanje, Od tako božanstvene žene Ranu dobiti, Jer nije problem sa tobom ratovati Kada znam čija ćeš Na kraju Biti. Obožavam sve ono što i drugi na tebi veličaju I Ne znam da li bih te preče ljubio, Grlio Ili Razum sa tobom izgubio, Ali napredujem strpljivo, Polako, Jer ti još nežnost muških ruku otkrila nisi, Tvoja koža vapi za bliskošću, Intimnošću, Bezbednošću, Biće ti čezne za pogledom što cilja pravo u dušu, Pogađa misli, Ispunjuje želje I Sve ćeš to, Mila moja, Dobiti Onda kada Pokažeš delove sebe Koje nikome drugom pokazala nisi. Prečesto se tela bez duše podaju, Um bez misli, Zagrljaj bez osećaja, Takva prema meni nećeš biti, Jer ono što odbijaš da daš Kažeš, Poveriš, Osetiš, Meni ćeš priznati, Na uvo šaputati, Osmehom kazati I Čekaću te da sama shvatiš Kako sam u tvom srcu prvi; Navikni se što pre, jer ja ne odlazim.
Ivana Jovanović