Hiljadu „Dobar dan” i još toliko „Doviđenja”. Čije ste vi „Dobar dan” danas? Ili je neko vaše? Posmatram sa terase naš maleni grad. Nigde snega, nigde praznične euforije. Znate, to nisu ulice, već sokačići kojima prolaze naše komšije. Na radiju pesma: „Probudi me sunce kroz prozore prljave…” Trebalo bi da se radujemo ovom jutru kao i svakom drugom.

Ulica Đure Jakšića beše oduvek bučna. Puna života. Naročito pred praznike. Pešaci pretrčavaju ulicu kod stare kafane, šoferi trube, jer tu nije pešački prelaz. Oduvek gužva. Sada tišina. Tišina iako je tako divan, vedar decembarski dan. Samo poneka terasa okićena je svetiljkama. Prašnjave lampione retko ko izvlači sa tavana. Evo, maše mi komšinica sa prvog sprata. Fina baka, pre dve godine se doselila. Nosi jedan hleb. Znam da ima petoro unučadi. U suštini, ne znam puno o njenom životu. Sem da potice iz velike familije. A i ovu Novu godinu ce dočekati sama. Otkad joj je muž preminuo, retko ko joj dolazi. Jednom sam je upitala zašto joj ne dolaze deca. Kaže, žive u Beogradu, imaju puno obaveza, a dalek je put. Primetila sam da je ta tema rastužuje, pa je nisam više o tome ispitivala. Njena jelka je okićena. Na prozorima i ove godine iste pahuljice. A baka Jela i dalje nosi svakog jutra jedan hleb. Kaže, dovoljno za nju. U ponoć ni ove Nove godine neće zagrliti nikoga. Drage komšije, njoj znači i kada joj mahnete. Ponekad se i nasmešite. Biće i snega i vatrometa, kao i uvek. Vi se pobrinite za ljubav. Nje je premalo ovih dana. Dobro jutro!
Suzana Trifunović