Ljudi u vremenu ‒ vreme u ljudima Ljudi su ljudi, zatvor je vreme Čoveku sudija i preteško breme. U čoveku Sizif džaba se brani Kad vreme na ruke okove stavi. Uzbrdo ideš, život kotrljaš Vreme te goni pa stalno žuriš; Na kraju se opet s vrha survaš Imaš li volje da opet juriš? Pokušaš opet, razum se buni Ima li svrhe tvrdoglav biti? Kô vo sa jarmom pravo ići Da život istim putem kotrljaš, a vreme kô vreme ‒ stalno curi.
Ker U najlepšem delu vrta Dok povetarac joj nežno miluje leđa, Iz najdubljeg kutka svoje duše Na svet je dovela jednog kera. Taj ker je zaspao u njenim očima Davio se u njenim suzama Za njom šenio kô očaran Od zore do sutona. Zbog nje se prevrto na leđa Glumio ludu i boema Brao joj narcis sa cvetnih leja U njegovom oku je usnila zvezda. Al’ šta zna ker šta je to Što mu golica kičmu i da ludi ga tera, Nije on znao za onu priču Gde kučka od sebe štene tera. Da je postao ker shvatio kasno Lukava kuja već prevari kera ‒ Džaba je sve to uvila mašnom Baš ta mu mašna sad dušu dera. Sad cviči i cvili, na mesec urla Ljutu ranu suzama kuša Sve što su njegovi krici krili Te noći je rekla njegova duša.
Nikola Simić rođen je 23.12.2000. u Tešici kraj Aleksinca. Student je Filozofskog fakulteta u Nišu. Pohađao je Pravno-poslovnu školu u Nišu. Književnošću se ne bavi aktivno. Ovo su njegovi prvi stihovi.