Obećanje Upamti tišine ne zaboravljam. Ovo će trajanje biti dovoljno za neiskorišćene reči napisane pesme. Dani će proći. Meseci će se pretvoriti u godine. Pedeset generacija ptica će se vratiti sa juga. Zabraniće da se koriste plastične kese. Zaboraviću govor na venčanju i ime trećeg unuka od drugog sina. Nestaće sto životinjskih vrsta. Iščeznuće lice prvog poljupca. Neću se setiti ni jedne izgovorene reči sa poslednje ispovesti. Zaboraviću kako se smeješ i grliš. Prestaću da dišem i u prah da se pretvaram, ali upamti... Tišine ne zaboravljam!
Eter Gola i stidna kuca mi pod rebrom i nervira me što ne mogu da mislim o kornjačama sa Galapagosa kao o njenoj kosi i evo da se noću ne gušim ne bih znao da živi u mom plućnom krilu njena senka koja mi pritiska dah kao pustinjski vazduh i tera me da se na sahranama osećam kao novorođeno majsko sunce
Nad bulevarom Champs Élysées Kad sunce zadrema plavež I učička svice na platno od noći znaj da sam ti posvetio nebo. Sve oči sveta uprte u zvezde Ne vide kako namiguješ kišom meteora bukteći besmisleno kao Notr Dam. Ti znaš i ja znam, zašto ponoć Ima ukus proleća i krvi. (S)kidane s usana, sve bezimene galaksije nose tvoje ime. Kao kad bič robu iz Luzijane utisne sazvežđe na leđima, ne zaboravi sobu veću od grada u kojoj kad trepneš svemir porodi sebi pluća. Jer ono što u meni preskače i neočekivano gori podseća na prašumu, bez koje ne mogu da dišem a u kojoj sam bolno nesaglediv Tobom.
Reči u plamen bačene neće pokloniti tišinu. Raduj se u sebe rastući. Ćuteći... Od iskona sa istoka nešto moje uzeće ljudi koji kradu uzdahe onako kako se kradu deca. Ostaćemo bez krova, viljuške i svih pesama Kaluma Skota kojima hranismo jutra. Za tebe imam tri trena moje stogodišnje bake. Ona ih je meni dala za večnost. Ja ti ih poklanjam za osmeh.
Autor: Stefan Lazarević