NOVEMBAR U gustom mraku mrkli mrak postajem dok se nad modrom travom uzdiže u zimskoj noći toplotu mi otima, uzima, oduzima. U odrazu vidim svoje oči spuštene i meke postaće reka, postaće rosa, nestaće u jutru, držim ti hladnu ruku. Govorim: nemoj. Šapućem i preklinjem pa odćutim svaku reč – koja je živa. Sila si veća od sile mi najveće. Opravdanje si vere. Svedok sam tvoje veličine. Iznenada te odnese, u sebi te ponesem, u sebi govorim reči u sebi pevam molitve u sebi isplačem jecaje neću naglas. Neću da probudim istinu, neka spava. U meni živiš.

ZIDOVI Svakog dana vodim borbu sa sobom, zadajem si opklade: ovog puta prosuću manje šećera Dok gubim, mislim o tome: ko je živeo pre mene evo, tačno ovde i gde se kuvala kafa? (ja pronalazim smešne načine i zavlačim se u ćoškove...) Na zidove prislanjam ruke da osetim. A zidovi mene upili su delove moga dede, oca, majke svega onog što je bilo Ja pre mene. Kad ljudi prislone ruku – oni osete. U mojoj sobi mirišljavi štapići prebrzo dogorevaju. Dok sa stolova brišem pepeo, sećam se plamena. Sećam se svega što su bili. Prislonim ruku na sebe i osećam.

PLAVO Tik ispod grudi, gde sam smeštala vazduh da udahnem kada ga ponestane u svetu van mene, dospela je kap. Možda još od one večeri, pahulja: padao je prvi sneg, možda dok smo jurili kolima kroz mećavu ili dok sam teške glave stajala pred ulaznim vratima, ja sam sve vreme u sebi molitvu govorila; možda sam i pomicala usne i eto nje tu gde je stvorila okean. Sada svaki put kada bih uzdahnula ispustim deo njega koji se iznova dopunjuje. Čini se da će jednoga dana preplaviti i mene samu iako sam prihvatila da u tajnosti u meni živi. Čini se da je plavo sve kad zatvorim oči ili ipak to Ti u mene gledaš, plavim, pa se nikada ništa ni neće dogoditi.

VAŠE RUKE Baci sve te snimke mog desnog kolena, ionako ničeg ne bi bilo tog 13. februara da sam koji sekund ranije krenula. Baci sve te snimke, mama, ko još kao uspomenu čuva nejasne snimke kostiju? Neću ničega da se sećam, osim sledećeg 13. februara: oba moja kolena obgrljena rukama tvojim i tatinim. Baci sve te snimke mog desnog kolena, ionako ničeg više od mene ne bi bilo tog 13. februara da sam koji sekund kasnije krenula. Dolazi zima, spremi drva za potpalu i sakrij ih negde među njima.

KAKO SAM TADA MOGAO DA ZNAM? Ja nisam znao šta radim, mislio sam da se sve u meni rađa i na koje sam samo načine to saznavao... Najčistija kiša oprala je prozor s pogledom na svet i što se sveta tiče, ništa nisam mogao da znam: da postoji vetar i postoji miris da postoji zvuk i jeza koja prolazi telom. Kada je ta kiša padala, video sam sve što je vidljivo, kako sam mogao da znam da postoje nevidljivosti, da postoje neopipljivosti... U rukama sam imao tvoje telo gladan ljubavi, i žedan ljubavi, veruj mi i kidao sam tim rukama kao što sam kidao cveće razdvajao latice dok ne stignem do srži pokušavao da presečem neke biljke još, dok neki sok ne bi iz njih potekao... Hteo sam da znam šta sve unutra postoji. Svoje dete vučem sa sobom, pa ti znaš – tvoje telo osetilo je naše ruke, u kosi su se gubile misleći da su se našle, ulazile pod tvoj štit od kože (puštao sam nokte da bi mi bilo lakše) grebao po površini tebe, bez ijednog noža uspeo da te presečem kao biljku, da saznam koja si tajna ovog sveta. Potekao je sok, istraživao sam po bibliotekama o tome u prašnjavim knjigama saznao sam da je to Krv: onda kada previše tog soka iscuri nastupa smrt – konačni nestanak. Nisam znao kako da je zaustavim, uplašila me je tamnocrvena boja. Pokušavao sam da je držim u dlanovima i vraćam tebi. Nije stala ni u jednom trenutku, sva se razlila. Danas su moje usne i moji nokti te boje. Kako sam onda davno mogao da znam da postoje nevidljivosti i neopipljivosti? Vukao sam svoje dete sa sobom, kako sam tada mogao da znam?
Aleksandra Manojlović rođena je 6. avgusta 1999. u Smederevu. Završila je srednju Ekonomsko-trgovinsku školu, smer Turistički tehničar. Studira Pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Nišu, koji se trudi da zavoli uprkos tome što Dunav ne protiče tuda. Piše od 2012. godine, uglavnom o tome kako nemogućnost dodira daje snagu čulu vida, o iluzornim prisustvima, i svetiljkama u mraku.
Bravo Anci!!!!
velika_