BEZ LIMITA

ISSN (ONLINE): 2683-457X

Menu
  • O NAMA
  • BEZ LIMITA
    • POEZIJA
    • PROZA
      • SERIJAL: DOKTOR I NJEGOVE SMRTI N. Đ.
    • INTERVJU
    • POZVANI SMO – BILI SMO
    • NOVO NA POLJU KNJIŽEVNOSTI
    • ESEJ
    • JUNAKINJE KOJE RUŠE LIMITE
    • OGLED(ANJA)
    • GALERIJA
    • AFORIZMI
    • JEZIČKI VAVILON
    • DRAMA
    • TVOJ GRAD
    • KRITIKA
    • IZ STARE ŠTAMPE
    • FOTOPIS
    • ETNO
    • MUZIKA
    • FILM I POZORIŠTE
  • ARHIVA BROJEVA
  • IMPRESUM
  • AUTORI
  • RADIONICE KKFILFAK-a
Menu

Koja si tajna ovog sveta? (Aleksandra Manojlović)

Posted on 18/11/202018/11/2020 by BEZ LIMITA
NOVEMBAR 

U gustom mraku
mrkli mrak postajem
dok se nad modrom travom uzdiže u zimskoj noći
toplotu mi otima, uzima, oduzima.
U odrazu vidim svoje oči
spuštene i meke
postaće reka, postaće rosa, nestaće u jutru,
držim ti hladnu ruku.
Govorim: nemoj.
Šapućem i preklinjem
pa odćutim svaku reč – koja je živa.
Sila si veća od sile mi najveće.
Opravdanje si vere.
Svedok sam tvoje veličine.
Iznenada te odnese,
u sebi te ponesem,
u sebi govorim reči
u sebi pevam molitve
u sebi isplačem jecaje

neću  naglas.
Neću
da probudim istinu,

neka spava.
U meni živiš.
ZIDOVI

Svakog dana
vodim borbu sa sobom,
zadajem si opklade:
ovog puta prosuću manje šećera
Dok gubim,
mislim o tome:
ko je živeo pre mene
evo, tačno ovde
i gde se kuvala kafa?
(ja pronalazim smešne načine
i zavlačim se u ćoškove...)
Na zidove
prislanjam ruke
da osetim.
A zidovi mene
upili su delove
moga dede, oca, majke
svega onog što je bilo Ja
pre mene.
Kad ljudi prislone ruku – oni osete.

U mojoj sobi
mirišljavi štapići prebrzo dogorevaju.
Dok sa stolova brišem pepeo,
sećam se plamena.
Sećam se svega što su bili.
Prislonim ruku na sebe
i osećam.
PLAVO

Tik ispod grudi,
gde sam smeštala vazduh
da udahnem kada ga ponestane u svetu van mene,

dospela je kap.
Možda još od one večeri, pahulja:
padao je prvi sneg,
možda dok smo jurili kolima kroz mećavu
ili dok sam teške glave stajala pred ulaznim vratima,
ja sam sve vreme u sebi molitvu govorila;
možda sam i pomicala usne
i eto nje tu gde je stvorila okean.
Sada svaki put kada bih uzdahnula
ispustim deo njega koji se iznova dopunjuje.
Čini se da će jednoga dana preplaviti i mene samu
iako sam prihvatila da u tajnosti u meni živi.
Čini se da je plavo sve kad zatvorim oči
ili ipak
to Ti u mene gledaš, plavim,
pa se nikada ništa ni neće dogoditi.
VAŠE RUKE

Baci sve te snimke
mog desnog kolena,
ionako ničeg ne bi bilo
tog 13. februara
da sam koji sekund ranije krenula.
Baci sve te snimke, mama,
ko još kao uspomenu čuva
nejasne snimke kostiju?
Neću ničega da se sećam,
osim sledećeg 13. februara:
oba moja kolena
obgrljena rukama
tvojim i tatinim.
Baci sve te snimke
mog desnog kolena,
ionako ničeg više od mene ne bi bilo
tog 13. februara
da sam koji sekund kasnije krenula.
Dolazi zima,
spremi drva za potpalu
i sakrij ih negde među njima.
KAKO SAM TADA MOGAO DA ZNAM?

Ja nisam znao šta radim,
mislio sam da se sve u meni rađa
i na koje sam samo načine to saznavao...
Najčistija kiša oprala je prozor s pogledom na svet
i što se sveta tiče, ništa nisam mogao da znam:
da postoji vetar i postoji miris
da postoji zvuk i jeza koja prolazi telom.
Kada je ta kiša padala, video sam sve što je vidljivo,
kako sam mogao da znam da postoje nevidljivosti,
da postoje neopipljivosti...
U rukama sam imao tvoje telo
gladan ljubavi, i žedan ljubavi, veruj mi
i kidao sam tim rukama kao što sam kidao cveće
razdvajao latice dok ne stignem do srži
pokušavao da presečem neke biljke još,
dok neki sok ne bi iz njih potekao...
Hteo sam da znam šta sve unutra postoji.

Svoje dete vučem sa sobom,
pa ti znaš – tvoje telo osetilo je naše ruke,
u kosi su se gubile misleći da su se našle,
ulazile pod tvoj štit od kože (puštao sam nokte da bi mi bilo lakše)
grebao po površini tebe,
bez ijednog noža uspeo da te presečem kao biljku,

da saznam koja si tajna ovog sveta.
Potekao je sok,
istraživao sam po bibliotekama o tome
u prašnjavim knjigama saznao sam
da je to Krv:
onda kada previše tog soka iscuri
nastupa smrt – konačni nestanak.
Nisam znao kako da je zaustavim,
uplašila me je tamnocrvena boja.
Pokušavao sam da je držim u dlanovima i vraćam tebi.
Nije stala ni u jednom trenutku,
sva se razlila.
Danas su moje usne i moji nokti te boje.

Kako sam onda davno mogao da znam da postoje nevidljivosti i neopipljivosti?

Vukao sam svoje dete sa sobom,
kako sam tada mogao da znam?

Aleksandra Manojlović rođena je 6. avgusta 1999. u Smederevu. Završila je  srednju Ekonomsko-trgovinsku školu, smer Turistički tehničar. Studira Pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Nišu, koji se trudi da zavoli uprkos tome što Dunav ne protiče tuda. Piše od 2012. godine, uglavnom o tome kako nemogućnost dodira daje snagu čulu vida, o iluzornim prisustvima, i svetiljkama u mraku.

2 thoughts on “Koja si tajna ovog sveta? (Aleksandra Manojlović)”

  1. Dejan каже:
    19/11/2020 у 08:04

    Bravo Anci!!!!

    Одговори
  2. jo.jo каже:
    03/12/2020 у 20:44

    velika_

    Одговори

Оставите одговор Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Архиве

  • март 2021
  • фебруар 2021
  • јануар 2021
  • децембар 2020
  • новембар 2020
  • октобар 2020
  • септембар 2020
  • август 2020
  • јул 2020
  • јун 2020
  • мај 2020
  • април 2020
  • март 2020
  • фебруар 2020
  • јануар 2020
  • децембар 2019
  • новембар 2019
  • октобар 2019
  • септембар 2019
  • август 2019
  • јул 2019
  • јун 2019
  • мај 2019
  • април 2019
  • март 2019
  • фебруар 2019

Категорије

  • AFORIZMI
  • ARHIVA BROJEVA
  • AUTORI
  • DRAMA
  • ESEJ
  • FILM I POZORIŠTE
  • FOTOPIS
  • GALERIJA
  • INTERVJU
  • IZ STAROG ČASOPISA
  • JEZIČKI VAVILON
  • JUNAKINJE KOJE RUŠE LIMITE
  • KRITIKA
  • MI O DRUGIMA, DRUGI O NAMA
  • MUZIKA
  • NOVO NA POLJU KNJIŽEVNOSTI
  • OGLEDANJA
  • POEZIJA
  • POZVANI SMO – BILI SMO
  • PROZA
  • SERIJAL: DOKTOR I NJEGOVE SMRTI N. Đ.
  • TVOJ GRAD
  • ОДБЕГЛИ ДЕДА МРАЗОВ ПОМОЋНИК
©2021 BEZ LIMITA | WordPress Theme by Superbthemes.com