Moć straha je neizmerna. Kontroliše umove, postupke, živote, pa i budućnost. Kontrolisao je i njihovu.
Vetar je silovitno duvao, povijajući odavno izlomljene, gole grane trulog drveća. Nebo je bilo ispunjeno cementnim oblacima, ali se znalo da kiše neće biti. Nijedna kap nije pala mesecima. Ona je sporo koračala ispucalom zemljom, ostavljajući mizerne, skoro neprimetne tragove za sobom. Samo nekoliko stopa ju je delilo od kuće i večne osude majke i brata kada je svetlo u sobi zamrlo. Jedini prozor je bio slomljen i ona je ubrzala stazom koja je zavijala iza oronule kuće. Krv joj se ledila, ruke su se tresle, ali nije posustajala. Nije imala izbora. Svakim pokretom je bila jedan korak bliža da bude jedan korak dalja od svega što ju je održavalo živom. Onog trenutka kada se našla pod polupanim prozorom znala je da je svemu došao kraj. Nozdrve su joj se ispunile strahom, a onog momenta kada joj je noga kročila u prljavu prostoriju, užas je popunio njenu tog trenutka izgubljenu dušu. I pored mraka koji je osvajao prostoriju mogla je da vidi umazane zidove, oskrnavljen nameštaj i ugašen plamen svetinje. Beži, doprlo je do nje iz tame. Sledećeg trenutka ga je iskidan zrak svetlosti obasjao. Njega. Njenu krv. Njenog rođenog brata. Beži da i ti ne završiš kao ona, kratko je prosiktao.
Suze su joj zamaglile vid i ona se našla na ulici, želeći da trči, ali nemajući snage. Ubrzo je zastala i dozvolila da je u stvarnost vrati suvišan komentar radoznale dece. Opet je na terapiji. Sažaljevam je. Jasno su govorila. Ja bih drugačije postupio. Ne bih se uplašio kao ona. Prokleto derište. I njena majka… Više nije mogla da ih sluša. Istrgla se iz ruke bolničaru i počela da trči ka kući. Ka mestu gde je nekada vođen skroman, srećan život. Snažan stisak ruke ju je zaustavio i topao pogled rekao sve ono što je ona vrlo dobro znala. Uzalud, Bog ne dolazi. Nije bila dovoljno hrabra. Nije bila dovoljno jaka. Nije bila… Laganim korakom krenula je put bolnice, a sećanja su je morila. Majčina slabost ju je progonila. Ona je trebalo da bude ta koja će ojačati svoju majku. Koja će pokazati da mišljenje drugih nije najvažnija stvar u životu. Sramota je prolazna. Stid je ništa u poređenju sa utočištem koje bi pomogla sinu da pronađe. Ali nisu bile dovoljno jake. Kobna tajna je, nakon previsoke cene koju je majka platila, isplivala na površinu, sladeći beznačajne živote sitnih duša. Trebala mu je pomoć, a one su to ignorisale. Sitnim korakom je ušetala u sobu i bešumno sela na ivicu kreveta. Sa stočića je uzela dve male, bele tablete i šaku prinela ispucalim usnama. Tresla se. Teret prošlosti joj je pritiskao grudi dok se borila za vazduh. Cela prostorija joj se okretala, srce joj je vrištalo, a oči se ispraznile.Hormonalni tornado očajanja i nemoći. Ispustila je lekove na pod, ustala i laganim korakom pošla ka izlazu. Bosa stopala nisu proizvodila nikakav šum na hladnom, mermernom podu, a na licu nije bilo ni trunke života. Ni trunke prošlosti. Prošlost je samo bila zarobljena u onoj istoj kući na kraju ulice, mameći je sebi više nego ikad pre. Noge su je same nosile. U par koraka se našla pred onim istim razbijenim prozorom, gledajući njegove napaćene oči kroz pukotinu. Čekao sam te. Hrapavim glasom razbio je tišinu, a kiša je počela da pljušti.
Autor: Anđelija Arbutina