LETARGIJA vetar iz Afrike seje reči odbačene nemire u ljudima gledam kroz prozor u tom se gledaju tek stvara svet htela bih da me odozdo uredni pravougaonici deteline i kukuruza smiruju zarđali sam vetrokaz na umornom krovu stvarnost žuri za njom odlazi ono što je vetar iz Afrike posejao reči odbačene nemire u ljudima
NEMOĆ pokvarili smo kazaljke sata krvavo srce neće sići u bolne pete nemamo jedni druge – osvešćujemo činjenicu neko prodaje vedrija lica prerastamo ih dok samo razgledamo u povratku se spotičemo o hod starca njegove bore se sa našim umorno pozdrave
NALIČJA vraćam se sazvežđu nepromenjenog priraštaja poslušna slušam bajalicu gnevnog neba dok se klizam o zrna brojanica neverna živim u grudnom šutu porušenih zidova gostoprimljiva trulim u kičmi zelenih jabuka izbirljiva odzvanjam u iskidanim ligamentima mladih očevih kolena mažena starim u kvrgavom kurjem oku dedinih vunenih stopala osetljiva kroz uvelo bilje tupim noktima prokopavam izlaz nemarna čađavim grimasama crnim lice utvarna
Ubila sam pesnikinju u sebi a da nisam ni trepnula među krte hartije živa se zakopala jalove pisaljke u jezik zabadala morala sam da je oslobodim na tek niklom spomeniku odavno su uklesana lica koja će je oplakivati njihov broj: nula kažem vam, nikome ta neće nedostajati vi ne znate da je ona uvek više cenila prozu prevarantkinja legla je na ove izgladnele dlanove i spokojno umrla nemojte je žaliti
Autor: Tijana Miljković
Lektura: Nikola Mihajlović