BEZ LIMITA

ISSN (ONLINE): 2683-457X

Menu
  • O NAMA
  • BEZ LIMITA
    • POEZIJA
    • PROZA
      • SERIJAL: DOKTOR I NJEGOVE SMRTI N. Đ.
      • СЕРИЈАЛ: МАРТИРИЈ
      • BAJKE
      • HOROR I FANTASTIKA
    • INTERVJU
    • POZVANI SMO – BILI SMO
    • NOVO NA POLJU KNJIŽEVNOSTI
    • ESEJ
    • JUNAKINJE KOJE RUŠE LIMITE
    • OGLED(ANJA)
    • GALERIJA
    • AFORIZMI
    • JEZIČKI VAVILON
    • DRAMA
    • TVOJ GRAD
    • KRITIKA
    • IZ STARE ŠTAMPE
    • FOTOPIS
    • ETNO
    • MUZIKA
    • FILM I POZORIŠTE
    • STRIP
    • GRAFITI
  • ARHIVA BROJEVA
  • IMPRESUM
  • AUTORI
  • DRUGI O NAMA
Menu

Svet ne razume usamljene ljude (poezija Nenada Kostića)

Posted on 17/06/202021/09/2020 by BEZ LIMITA

Moderan pesnik

Želite da budem moderan pesnik, 
pišem stihove ispunjene prazninom 
modernom i sasvim neobičnom. 
Da li vam izgledam moderno?
Nemojte me upoređivati sa pesnicima
koji su mnogo veći i bolji od mene, 
oni su mnogo bliže okrunjenju i Bogu,
tako visoko na nebu i bliže no iko suncu. 

Želite da vas vole pesnici
i pišu vam pesme dok krvare?
Ne biste želeli da vas vole pesnici
kad biste znali koliko neumereno pate
jer spuštaju glavu pred srećom 
dok im slamaju već slomljena srca
i umiru iako su oduvek besmrtni
ogoljenih misli pred celim svetom. 

Oh, znaš li da ne umem voleti
umereno ni mirno kao što je more, 
ni da izmerim svoje reči i ljubav 
jer nikada nisam razumeo meru;
ne umem uzeti onoliko koliko mi treba 
ni dati ti sve ono što imam.
Želiš da te volim umereno i moderno, 
da li znaš kakvu oluju zapravo voliš? 

Vinsent

Noćas sam plakao sa Vinsentom
jer boje više nisu plave ni žute,
zvezde ne pružaju put ka životu,
ka gore, daleko od patnje za sobom.

Svet ne razume usamljene ljude,
njima je samoća kao drugi dom
dok pate kada im se sreća ruga 
što u sebu nemaju mržnju i zlo.

Oh, voleo bih da mu kažem 
kako suncokreti vole sve ljude
i ljudi ne okreću glave od njih
već im poput sunca daju lice,

kako ne mora biti dobar za sve
jer će zvezdana noć trajati večno,
duže od ludila svih slepih ljudi
i priznanja onih koji ne vide često.

Verovatno bi me nežno pitao:
„Da li si blizak sa melanholijom?”
I ja bih mu rekao kako nisam dobar,
dovoljno dobar da ne budem sam.

I zajedno bismo na polju plakali
i sve boje bi opet bile plave i žute,
zvezde ne bi pružale put ka smrti,
smrti koja vodi u zaborav i samoću.

Autor: Nenad Kostić

Оставите одговор Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Архиве

  • мај 2022
  • април 2022
  • март 2022
  • фебруар 2022
  • јануар 2022
  • децембар 2021
  • новембар 2021
  • октобар 2021
  • септембар 2021
  • август 2021
  • јул 2021
  • јун 2021
  • мај 2021
  • април 2021
  • март 2021
  • фебруар 2021
  • јануар 2021
  • децембар 2020
  • новембар 2020
  • октобар 2020
  • септембар 2020
  • август 2020
  • јул 2020
  • јун 2020
  • мај 2020
  • април 2020
  • март 2020
  • фебруар 2020
  • јануар 2020
  • децембар 2019
  • новембар 2019
  • октобар 2019
  • септембар 2019
  • август 2019
  • јул 2019
  • јун 2019
  • мај 2019
  • април 2019
  • март 2019
  • фебруар 2019

Категорије

  • AFORIZMI
  • ARHIVA BROJEVA
  • AUTORI
  • DRAMA
  • ESEJ
  • FILM I POZORIŠTE
  • FOTOPIS
  • GALERIJA
  • HOROR I FANTASTIKA
  • INTERVJU
  • IZ STAROG ČASOPISA
  • JEZIČKI VAVILON
  • JUNAKINJE KOJE RUŠE LIMITE
  • KRITIKA
  • MI O DRUGIMA, DRUGI O NAMA
  • MUZIKA
  • NOVO NA POLJU KNJIŽEVNOSTI
  • OGLEDANJA
  • POEZIJA
  • POZVANI SMO – BILI SMO
  • PROZA
  • SERIJAL: DOKTOR I NJEGOVE SMRTI N. Đ.
  • STRIP
  • TVOJ GRAD
  • ОДБЕГЛИ ДЕДА МРАЗОВ ПОМОЋНИК
©2022 BEZ LIMITA | WordPress Theme by Superbthemes.com