BEZ LIMITA

ISSN (ONLINE): 2683-457X

Menu
  • O NAMA
  • BEZ LIMITA
    • POEZIJA
    • PROZA
      • SERIJAL: DOKTOR I NJEGOVE SMRTI N. Đ.
      • СЕРИЈАЛ: МАРТИРИЈ
      • BAJKE
      • HOROR I FANTASTIKA
      • PRIČE S HOROR RADIONICE
      • SVETOSAVLJE
      • ODBEGLI POMOĆNIK DEDA MRAZA
    • INTERVJU
    • POZVANI SMO – BILI SMO
    • NOVO NA POLJU KNJIŽEVNOSTI
    • ESEJ
    • JUNAKINJE KOJE RUŠE LIMITE
    • OGLED(ANJA)
    • GALERIJA
    • AFORIZMI
    • JEZIČKI VAVILON
    • DRAMA
    • TVOJ GRAD
    • IZ STARE ŠTAMPE
    • FOTOPIS
    • ETNO
    • MUZIKA
    • FILM I POZORIŠTE
    • STRIP
    • GRAFITI
  • ARHIVA BROJEVA
  • IMPRESUM
  • AUTORI
  • DRUGI O NAMA
Menu

Neosetno vajanje ličnosti (Ivana Jovanović)

Posted on 14/08/202010/12/2020 by BEZ LIMITA
Tren

Nismo bili ni istih godina
Dok su se u Istri lomili talasi,
A u Dubrovniku rušili bedemi kao domine,
Nismo bili ni iz istih svetova
Dok su se lednici topili,
A na Mont Everestu nicale prve biljke,
Nismo bili ni nalik –
Dok je njemu svitalo,
Meni je sumrak ljubio kapke,
Dok su meni cvetale lale,
Njemu je korov u dom ulazio
Nismo bili ni drugovi, ni saputnici
Dok su u Africi tražili parče hleba za bolan trbuh,
A u Engleskoj gordo ispijali drugu šolju čaja,
Nismo bili ni iz istih operskih priča
Dok sam se borila sa crnim i belim labudom u sebi,
On je bio hrabri ratnik što umire u naručju ljubavnica,
Nismo bili ni na početku,
Nismo bili ni na kraju,
Kada smo se sreli,
Kada smo se ugledali
Dok su ptice dodirivale površinu Sene,
A istanbulske tezge popuštale pod težinom voća;
Ali u tom času,
Koji je stao,
Znala sam da ću ga
Hteti i voleti za narednih godina sto –
A on se nasmejao,
Nasmejao jer je to već dugo znao.
Sonja

Sonja je želela
Ručno ispisana pisma
Oko kojih se mora potruditi, 
Ona koja su uokvirena lepom vrpcom
Žigom
Kovertom sa zlaćanom prašinom na njoj
Sa par lepih redaka
Urednog rukopisa
I
Nežnim emocijama
Koje bi je noću smirivale i uspavljivale, 
Sonja je želela da zatekne
Raznobojno cveće
U korpi svog bicikla
Kada bi izjutra pojurila kao muva bez glave
na obližnju pijacu, 
Želela je da zastane
Razrogači oči u iznenađenju
Oduševi se tananim laticama
I
Sačuva miris u nozdrvama
Dok gleda oko sebe
Srećna što će moći još jedne noći 
Da smesti između korica knjiga 
Esenciju nečijeg truda, 
Sonja je želela da čuje pri izlasku sunca
Kamenčiće kako lupaju na njen prozor, 
Tada bi sanjivo otvorila teška krila
Ugledala korpu kako se gnezdi u travi
Razbudila bi se istog trena
I
Zbunjeno bi pošla niz stepenice, 
A tamo bi
Otkrila svoje omiljeno voće
Sveže, 
Kao krv crvene
Jabuke
I
Dok bi joj rosa kupala bosa stopala
Bila bi dečje srećna
Što postoji neko ko ne zaboravlja bitnost sitnica, 
Sonja je želela da na svom skrivenom mestašcu
Gleda predivne zalaske sunca
Maštajući kako će nekada
Udvoje beležiti svako gašenje zraka
I 
Da će je neko ogrnuti jaknom
Zagladiti joj kosu iza uva
Dok se ne zajapuri od miline
Zadovoljna što može sa nekim da podeli
Tišinu, 
Sonja je želela da joj neko okrene dlan
Poljubi joj pregibe i svaki prst pojedinačno
Da usnama prati putanju vena do grla
Kako bi ga odvela kući
Zbog pažljivosti
Marljivosti
I
Da bi ga volela cele noći
Jer se odnosi prema njoj
Kao prema živom biću
Vrednom strahopoštovanja
I
Ostajanjem bez glasa, 
Sonja je želela famozni
Doručak u krevetu
Kada se primećuje pokretanje zavesa zbog vetra
Kazaljka kako kuca u ritmu na satu
Zvuk automobila na ulici
Kada se rastače u vremenu
Mazno proteže i zeva, 
Sonja je želela
Da kada se okrene
Kraj sebe ugleda osobu
Što joj daruje voće
Iznenadi je cvećem
Ljubi je u dlan
I
Želela je da kada krene
Ostavi pismo
Koje bi čitala kada ostane sama;
Sonja je želela najprostiju stvar:
Da neko misli na nju
Svakim svojim udahom i izdahom.
Nomadsko srce

Imam jednu reč
Za vašu ravnotežu
Za vaš mir
Ili
Komfor,
A ta reč je: Dođavola!
Slomiću sve čaše
Sve flaše
Tanjire
I
Piksle
Tri dana i tri noći
Udaraću na vrata
Prozore
Krovove,
Popeću se na sve stolove
Zviznuću muzici
I
Okupiti ih oko stola
Da sviraju najglasnije
Najjače
Najtužnije
I
Najveselije,
Reći ću vam: Dođavola!, 
Dođavola, 
Lepe moje dame, 
Zgodni moji muškarci, 
Dođavola
Sa vašim skockanim savršenstvima
Istreniranim ponašanjima
Brigama o tuđim mišljenjima,
Dođavola
Sa vašim zaprepašćenim licima
Negodujućim uzdasima
Iskrivljenim grimasama, 
Dođavola
Sa palanačkim ogovaranjima
Neslaganjem i neodobravanjem,
Osuđivanjem i pametovanjem,
Dođavola,
Kažem,
A mislim vam dobro,
Jer kod mene ne prolazi
Što bi kod drugih –
Ja želim da buktim
Vatrom hiljadu ognja,
Ne plašim se da sebe slomim,
Lava je u meni,
Izopačenost i blud,
Neobuzdanost,
Plahovitost,
Perverznost, 
Mrak i svetlost, 
Sve što vi potiskujete
Na meni gledajte, 
Projektor sam
Skrivenih vam želja
I
Željene vam hrabrosti, 
Zato vam i govorim
Dođavola, 
Pod nos stavljate 
Tričavu lepotu
Prolaznog tela
Kao da ne znate
Da pre ili kasnije
Ona satruli
I
Od nje ostane
Samo zadah nečega
Što je nekad bilo oku ugodno
A duši sumnjivo, 
Dođavola
Sa vama
Tako stegnutim, 
Lepršavi krajevi moje suknje
Više života imaju
Više strasti
Od vašeg pogleda sa visine
Od vaše prepotentnosti
Narcisoidnosti, 
Žalosne moje ptičice, 
Dođavola
Sa vašim pravilima za sve
Propisima i normama, 
Ne možete lepo ni da dišete,
A to ni za šalu
Više nije, 
Dođavola, 
Trista puta, 
Dođavola
Jer me gledate i ništa ne razumete, 
Strana sam vam
Ciganska mi je duša
Nemirna i divlja
I
Cigančicom me zovite 
Jer me muzika
Misterija
Veselje
Sloboda
Prati, 
Sve ono što od čega vi zazirete
Što ne pojmite
Čega se stidite, 
Zato 
Dođavola
Sa vama, 
Nomadsko mi srce
Ide od vas što dalje, 
Jer odavno ste zaboravili
Za šta se živi
I
Za šta se umire,
Dođavola, 
Ostavljam vas da hibernirate.
Mala kreatura

Raspukla sam se kao sočna voćka
Nepravilnog oblika
Što otkriva ponutricu
Tamnu
Vrelu
Slatku
Što razaznaje
Dozrelost ovog mi tela
Obavijenog platnenom belom suknjom i majicom
Raspukla sam se i procurila
Ja, 
Posve mlada žena, 
Sa zagasitim licem
Satkana od vlažnosti i soli
Sa zdravim i veselim očima
Što odaju neposlušnost
I
Suvom kosom čiji miris
Leprša do muških nozdrva
Umnogostručava im ličnost
Tako da im čula, 
Od tada, 
Postoje sama za sebe. 
Raspukla sam se, 
Ja, 
Mala kreatura, 
Što imam svoje srce
Svoju krv
Svoje prezime
Pred mnoštvom njih
Što bi me zvali imenima nekih ukusnih stvari
Što bi me ograničili
Da na kratkom udisaju
Što se kotrlja kroz njihova grla
Zauvek postojim, 
Ljubomorno bi me na usnama držali
Označivši me celu kao slast 
Koju bi u sebi
Kao tajnu čuvali. 
Raspukla sam se munjevito
Raspaljujući vizije
Što snovi nose
Što žene daju
Na nekim čvrstim grudima, 
Ostavljajući svoj trag
Maslinovog ulja i limuna
Nara i jorgovana
Da bi me prizvali u sećanje
Kada im bez mene teško bude, 
Dopustila sam da među ljude
U meni uživaju, 
A da se nikad 
Ne odaju. 
Sa ljupkim zvukom
Ja, 
Mala kreatura, 
Dolazim im
Na vrata
Radosna i opijena
Raspuknem se od sladostrašća 
U osmehe obučena, 
Pa nestanem
Da mi se senka očekuje 
Da se ne podižu glave
Od ushićenja zbog mog mogućeg javljanja
I
Bolim do ozdravljenja
Pa do pada u postelju
Sve sa jeseni 
Pa do proleća, 
Raspuknem se, 
Postanem
Njihova 
I
Avet i žena. 
Zbog raspuknuća
Kao u ljusci oraha
Što meku belinu u sebi čuva
Sva sam od planinskog mleka
Prohladna i pitka, 
Sveža na krajevima
Hranljiva u sredinama, 
Brzaci i slapovi su mi u pogledima
Žeženo zlato na kapcima
A neoivičen oreol bledo narandžastih breskvi
Na obrazima
I
Ne stidim se toga
Što se neosetno menjam i vajam
Otkrivajući se kao ono što je nepoznato,
A sluti se,
Zato mi se mogu svetiti
Muškog roda ratnici, 
Prezirom me kazniti
Što nisam jarosna pustinja
Već sam im
Glad i žeđ
Narasla do bezumlja, 
Ali kada žena pristane
Da se raspukne
Raspoluti
To je zato
Da bi postala gubitak
Sa kojim se niko ne može pomiriti. 
Raspukla sam se
Ja,
Mala kreatura,
Koju više nemaju,
A još uvek je
Sa novim godišnjim dobom
Iščekuju.

Ivana Jovanović

Оставите одговор Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Архиве

  • мај 2023
  • април 2023
  • март 2023
  • фебруар 2023
  • јануар 2023
  • децембар 2022
  • новембар 2022
  • октобар 2022
  • септембар 2022
  • август 2022
  • јул 2022
  • јун 2022
  • мај 2022
  • април 2022
  • март 2022
  • фебруар 2022
  • јануар 2022
  • децембар 2021
  • новембар 2021
  • октобар 2021
  • септембар 2021
  • август 2021
  • јул 2021
  • јун 2021
  • мај 2021
  • април 2021
  • март 2021
  • фебруар 2021
  • јануар 2021
  • децембар 2020
  • новембар 2020
  • октобар 2020
  • септембар 2020
  • август 2020
  • јул 2020
  • јун 2020
  • мај 2020
  • април 2020
  • март 2020
  • фебруар 2020
  • јануар 2020
  • децембар 2019
  • новембар 2019
  • октобар 2019
  • септембар 2019
  • август 2019
  • јул 2019
  • јун 2019
  • мај 2019
  • април 2019
  • март 2019
  • фебруар 2019

Категорије

  • AFORIZMI
  • ARHIVA BROJEVA
  • AUTORI
  • DRAMA
  • ESEJ
  • FILM I POZORIŠTE
  • FOTOPIS
  • GALERIJA
  • HOROR I FANTASTIKA
  • INTERVJU
  • IZ STAROG ČASOPISA
  • JEZIČKI VAVILON
  • JUNAKINJE KOJE RUŠE LIMITE
  • KRITIKA
  • MI O DRUGIMA, DRUGI O NAMA
  • MUZIKA
  • NOVO NA POLJU KNJIŽEVNOSTI
  • Odbegli Deda Mrazov pomoćnik
  • OGLEDANJA
  • POEZIJA
  • POZVANI SMO – BILI SMO
  • PROZA
  • SERIJAL: DOKTOR I NJEGOVE SMRTI N. Đ.
  • STRIP
  • TVOJ GRAD
©2023 BEZ LIMITA | WordPress Theme by Superbthemes.com