Godovi Čeljust mi je prošlost čije sam zube iskrunio do korena jedući sopstvene snove Na panju proničem buduće dane i sazivam gozbe za koje se brijem o strme litice Od kosti koja najviše žulja brusim nož Nek išiklja svu krv iz uspomena Naslepo napipavam kroz sopstvena rebra zgasle rane pune pepela na mestima gde su nekad zvezde sjale Ništa da upali vatru nad kojom bi makar ruke stale Iako su vatre iznutra neprolazne

Kenotaf za žive Napijen od žeđi, kao od stabla pod trulim plodom, isušen struk. Želim da jurim kroz tvoje misli kao strela, razapet, da budem nečujan huk i da se zarijem u svaki deo tvog tela. Želim da budem divlja reka, počevši od kapi, nabujavši iz potoka, koja preti da poplavi i sruši sve brane tvog krvotoka. Eol koji ti pomera kosu da otkrije vrat, onaj suludi trzaj pred san, nad uvom pripijen šapat koji se pretvara u uragan. Sve to mogu biti ja, obećavam. Samo ne mogu da budem zaborav. Noći krvare tvoj miris kroz pukotine neba gde samo su tmine. I vazduh se guši, krkljajući tvoje ime. Ja smeo bih da se zakunem svime da čujem odnekud tvoj glas, kako dopire iz daljine. Vreme je podlo prekrilo velom sećanja na tvoj lik. Sad lutam rasut po svetu celom i živim i mrem od sećanja tih. Znam, nema mi spasa. Uzalud zavijam, ričem i cvilim – reči bez glasa. I kao zver uhodim sva mesta prazna na kojima smo nekada zajedno bili.

Ko to baca sidro u nebesa? Naše trulo truplo tek uči da tone. Ne stružite rđu sa živoga mesa, ne teglite s dna usle milione. Strmoglavi pad odozgo nam vreba. Stide nas se tamo svi koji nas vole. Taj uspon slobode nama i ne treba – lakši su nam lanci što nas vuku dole. Ko to vije iskrom usred mučne tmine? Bosi žulje zemlju korakom što kleca. Nismo mi dorasli za takve visine. Kloni ih se, sine – to su samo deca. Mi to dobro znamo: od pesme se gine. I za smrt od pesme pesnik da se krivi. Te pevamo samo sve reči tišine – al’ kad umre pesma, pesnik tek oživi.
Biografija autora:
Sava Videnović rođen je 1994. godine u Knjaževcu. Uz profesionalno angažovanje, bavi se književnim stvaralaštvom, pre svega poezijom. U svojim pesmama istražuje teme egzistencije, identiteta, metafizike, prošlosti i ljudske prirode, kao i odnos pojedinca prema sebi, drugima i svetu koji ga okružuje. Njegovo stvaralaštvo obeleženo je preispitivanjem granica između ličnog iskustva, filozofskog promišljanja i duhovnog nasleđa. Pored književnosti, bavi se muzikom kao gitarista, autor muzike i tekstopisac u svom.
Njegove pesme objavljene su u zbirkama poezije. Trenutno radi na svom prvom romanu. „Poeziju pišem kao pokušaj da sačuvam nekoliko dostojnih misli koje vremenom blede i izmiču, i memorije koje me iznova izdaju. Reč je izabrala mene da joj robujem, a ja izabrah nju da joj služim. Iako svestan da je poezija pogubna za onog ko je piše, jer, da bi nastala, nešto u stvarnosti mora prvo da umre, smatram da bi me mnogo brže ubilo da svoje misli zadržim da kipte u meni. Zato za krivca, a istovremeno i saučesnika u sopstvenom ubistvu, optužujem prazan papir, unapred svestan da je moj hir već osuđen na propast, pa neka sagorimo zajedno.”

Fotografije: Simon Timchenko, Unsplash