Život je ogledalo koje ne plaši onim što vidimo, već onim što više ne prepoznajemo. Moja kružna staza počela je pod sarajevskim nebom što je ranim jutrom mirisalo na ugalj, a ponekad i na gustu maglu. Sada stojim u vremenu kada su nas jutarnja zvona budila i pozivala na radna mjesta. Tada nismo brojali godine. Brojasmo gotove vagone poredane na industrijskom kolosijeku. Bili smo vojska u plavim odijelima, uvjereni da je snaga u mišićima vječna, a dlan grad na kojem gradimo svoju sudbinu. Svaki udarac čekića po hladnom čeliku bio je pjesma, način da pokažemo da smo prisutni, živi i ponosni. Mladost je iz nas vrištala, a čelik se pod rukama savijao kao da je od voska, a ne od teškog, usijanog željeza.
Sve je ključalo od brzog života i teškog znoja. Vazduh je bio gust, pun metalne prašine i prkosa, a mi smo hodali uzdignute glave, misleći da rukama možemo pomjeriti planine koje su, kao šaroliko narodno kolo, grad opasale.
– Vidiš li onaj dim? – upita me Osman, rukom pokazujući na crni stub koji je parao nebo iznad Alipašina polja. – Dok on nebesa guli, i mi smo živi. To je srce grada; kad ono stane, i mi ćemo stati. Pogledaj one džinove od dimnjaka, oni su tkalci naše sutrašnjice!
Tiho se nasmija, ne sluteći da će taj puls jednom usahnuti u tišinu koja danas mojom sobom odjekuje. Žureći na kapiju, nismo ni primijetili kako nas brojevi u sjenke pretvaraju. Ispred ulaznih vrata proizvodne hale bile su složene kartice za prijavu, uredno poredane u uzane i kose otvore sa imenom i prezimenom. Sve je bilo uredno posluženo i učvršćeno na zidu blizu ruke i pogleda. Odmah do njega, ali nešto niže, nalazio se radni sat sa metalnom ručkom poput ispružene prosjačke ruke i otvorom na sredini kao gladnim ustima u koja se pri dolasku i odlasku kartica stavljala. Pritiskom na ručku sat je zvonom odgovarao, unoseći u karticu tačno vrijeme dolaska ili odlaska. Ta mašina nije mjerila trud, već je surovo odsijecala parčad mladosti. Sat je bio naš tihi sudija; gutao je potrošeno vrijeme, ostavljajući samo gar na licu i znoj na leđima. Mislili smo da svakim novim vagonom osvajamo slobodu, a zapravo smo širili krug koji nas je polako spremao za stanicu potrošenih.
Na izlazu iz fabrike, tamo gdje se šine sijeku, stajao je Mehmed, stari skretničar. U ruci je držao fenjer koji je jedva tminu žutio. Ugledavši nas, ispravi se i pogleda umornim očima.
– Kuda, momci? Vidim, opet kućama žurite – dobaci nam, brišući čađavo lice rukavom plavog odijela.
– Žurimo, Mehmede, život čeka pred kapijom! – doviknu Osman kroz smijeh, mijenjajući tešku torbu sa alatom s jednog na drugo rame.
– Ne čeka on pred kapijom, djeco moja – tiho je uzvratio starac, okrećući tešku skretnicu koja nepodmazana zaškripa. – Život teče niz ove kolosijeke. Svaki otpremljeni vagon odnosi dio snage. Pazite da na kraju pruge ne ostanete sa praznim koferima u rukama.
– Šta zna stari skretničar o našim prugama? – prošapta Osman dok smo izlazili na kaldrmu, sliježući ramenima. – Naša pruga nema kraja, moj druže. Mi krotimo čelik, a ne čelik nas.
Nismo ga slušali. Tmina je te noći znane od pogleda skrila, a Mehmedove riječi ostadoše iza nas da zvonima odjekuju. Pogledam unazad, ka starcu. Njegov fenjer jedva se probijao kroz gustu sarajevsku maglu. Želio sam potrčati njegovim kolosijekom da ga demantujem, ali snaga nije na moju stranu stala.
Sjećam se jednog sumraka, pred samu penziju. Fabrika je već kašljucala, mašine su poslušnost otkazivale, a dimnjak je ispuštao tanak, umoran plav dim. Bili su to zadnji trzaji giganta koji je, baš kao i mi, polako trošio svoju posljednju snagu. Osman je sjedio na čeličnim profilima ispred ulaznih vrata u proizvodnu halu, lomeći hljeb rukama koje su izgledale kao kora starog hrasta. Iz džepa je izvadio crvenu jabuku, istu kakvu danas imam na stolu u dnevnoj sobi.
– Ovo je za tebe – rekao je tiho. – Ubrah je jutros u voćnjaku; sutra će ga posjeći da vodovodne cijevi i asfaltni puteljak do kuće provuku. Molim te, polako jedi, ima poseban ukus, mene u djetinjstvo vraća.
– Bolan ne bio, zašto je ti ne pojedeš? Zaslužio si osvježenje nakon duge smjene – rekoh, gledajući u savršeno crvenilo među njegovim garavim prstima.
– Moje djetinjstvo prošlo je kroz ovaj fabrički dimnjak, prijatelju – uzdahnu sjetno, stavljajući mi jabuku u šaku. – Čuvaj je. Neka te podsjeća na dane kad smo disali punim plućima, prije nego što nas je tmina od pogleda skrila. Kad god je pogledaš, sjeti se da nismo bili samo šrafovi u pogonu već ljudi koji su osjećali miris završenog vagona.
Jabuku sam čuvao u kaseti, kao bogomdani poklon. Danas, dok se mislima u prošlost vraćam, vidim da je vrijeme kao potok klizeći nestalo, iza sebe ostavljajući suva korita naših velikih očekivanja. Ma koliko se truda i znanja u stvaralaštvo uloži, na kraju će nešto nedostajati, ali ova sjećanja su jedini puni vagon koji nam niko ne može oteti.
Vremena su prolazila. Umjesto u kući koju sam ciglu po ciglu gradio, od dječjih usta odvajao, sjedim u uglu tuđinske sobe. Tamo gdje se mrak sa ormarom miješao izroni tamna sjenka. Glas bijaše suv, poput tankog lima koji se pod prstima od rđe krunio.
– Zar si već odložio alat? – upita me sjenka, a u glasu joj osjetih hladan podsmijeh. – Gdje je nestao onaj mladić što je mogao kran zubima zaustaviti dok je vjetar sa Trebevića brijao kroz otvorena vrata hale? Zar se i prkos izgubio u tuđoj tišini?
– Ovdje sam – odgovorim, ne sklanjajući pogled sa prozora kroz koji se nazirao komadić sivog, tuđeg neba.
Sjenka se pomjeri bliže stolu, nadvivši se nad jabukom, koja je u polumraku sijala kao žeravka u kovačkoj peći.
– Stigao si na kraj puta, a kao uspomenu nosiš samo žuljeve i plod koji polako truli? – pa nastavi: – Malo je to za toliki rad, moj prijatelju. Cijeli život si gradio vagone i podizao čelične stubove, nizao nove objekte, a sad sjediš zarobljen u ova četiri zida. Pogledaj se u životno ogledalo. Šta ti je ostalo osim ove magle i tišine? Teret u kostima i prekinuta pruga. Čovjek bez cilja je robot bez ugrađenog čipa, a ti sada stojiš u mjestu, beskoristan kao i one naslagane table čeličnog lima.
– Griješiš! – presjekoh je, a prsti mi krenuše ka olovci na stolu. – Ove ruke su pečat na ugovorima koji sam časno i pošteno odradio. Svaka fabrika koju sam podigao čuva nečiji san, nečiji hljeb i krov nad glavom. Čovjek se strpljivo kao kuća gradi: korak i temelj, stas i cigle red, i sve tako do kape i krov – ja sam svoje temelje duboko ugradio. A jabuka… eh, jabuka. Ona je plod i dokaz da sam još uvijek sposoban nešto napisati, slovnom vezom uzvratiti. To su moj doprinos i zahvalnost pređenom putu. Možeš mi oteti fizičku snagu, ali mi ne možeš uzeti trag koji ostavljam na ovom papiru! Čelik može da zarđa, zidovi mogu da popucaju, ali slovo urezano u dušu ostaje neuništivo. Ti vidiš samo oronulu materiju, a ja vidim duh koji odbija da se preda. Moje pjesme su moji vagoni koji i dalje putuju, čak i ako ove šine utihnu. Život jeste stalna prekretnica, nekad pobjeda zlata vrijedna, nekad poraz i stranputica, ali moje skladno napisane rečenice moje su najveće i konačne pobjede.
Preciznost i snaga su istrošene, ali unutrašnji plamen još uvijek se ne daje; stoji i sudbini prkosi. U ovoj besanoj sobi rukom kroz zid pokušavam dotaći nedodirljivo. Dok prstima prelazim preko grubog, bijelog kreča, osjećam svaku neravninu kao mapu proživljenog života. To su neizbrisivi tragovi, prkos smrti, i životu koji polagano curi, poput soka iz zrele jabuke nestaje.
Iza čovjeka ne ostaju samo praznina niti puka trulež. Ostaje slovni vez koji se golim okom ne vidi, već se mora sjesti u miru i tišini kroz njega čitanjem proputovati. Eto ti odgovora zašto su moje pjesme – moji pečati. Svaki stih koji se u tišini uobliči pružena je ruka onima koji će sutra obući plava radna odijela. To je poruka budućim neznancima da nismo bili samo nijeme mašine već živi ljudi koji su nad gorkom istinom suzu pustili i grohotom se slabostima smijali. Moja istina je jednostavna: radio sam da bih preživio, a pisao da bih u stihovima uživao.
Sjenka se povuče u ormar, poražena snagom olovke. Mrak više nije bio sur i strašan; postao je tihi svjedok mog trajanja. Dok se stara pjesma, prkosna i tiha, preko sećije lomila, kroz mene su ponovo prolazila sva putovanja, fabrike koje sam gradio i uspjesi kojima sam se gostio.
Evo, i sad gledam ovaj zlatni zračak sunca na kori crvene jabuke, koja odbija da istruli dok god se neko kroz stihove mog truda i mene sjeća.
Autor: Željko Perović
Fotografija: Om Prakash Sethia, Unsplash