Premijernom izložbom autorskih fotografija Ej, dečko, Martine Šalov iz Rijeke, Hrvatska, otvoren je šesti po redu festival feminističkog aktivizma i umetnosti, ArtFemine. Ovogodišnji festival pod sloganom Mesto i za tebe održan je u periodu od 4. do 7. jula u organizaciji Centra za devojke.
U umetničkom ambijentu galerije Art55 razgovarali smo sa autorkom izložbe o stvarnosti sa one strane objektiva, značaju izložbe i njenom doprinosu manifestaciji. Izložba nosi snažnu po(r)uku i sadrži osnovne ideje festivala koji se odnosi na povezivanje, osnaživanje i saradnju među ženama koje se izražavaju i deluju u različitim sferama umetnosti i aktivizma.
Kako se osećate kao umetnica kojoj je pripala čast da otvori ovaj festival?
Kako se osjeća umetnica kojoj se da prilika da iz druge države, 800 km dalje, dođe i otvori festival kao što je ArtFemine. Pratim ga već godinama i zbilja pokazuje kako jedan festival izgleda. Sve je divno, još prošle godine sam imala želju da dođem ovdje, pošto su lani neke moje fotke bile izložene. I evo, danas otvaram festival svojim fotkama.
Šta Vas je inspirisalo da pokrenete projekat Ej, dečko?
Projekat Ej, dečko nastao je iz moje svakodnevice, pošto sam ja na dnevnoj bazi zamjenjena za muškarca. Živimo u sredini u kojoj muškarac nosi kratku kosu, muškarac nosi običnu majcu, muškarac nosi obične hlače, ne šminkam se I, jednostavno, njima je to muškarac. Kako sve volim okrenuti na neku zabavnu, humorističnu stranu, jer ne dozvoljavam da me išta pokoleba, počela sam svoje dnevne doživljaje djeliti na internetu, kao nekakve smješne priče iz moje svakodnevice sa heštegom Ej, dečko i sponatno su mi se počele javljati žene sa sličnim pričama.
Ja se bavim fotografijom, i smatram da su različitosti, a i učili su me moji roditelji, ono što nas čini ljudima i da nismo definirani kroz nekakvu prizmu društva: ne sme nam društvo određivati kako možemo izgledati. Meni je jedna moja frendica jednom davno rekla da sam najženstvenija kad istaknem svoju mušku stranu. Ja se ne oblačim ženstveno, a osjećam se kao žena. Zašto te žene kojima se događaju iste stvari, kao, ja ne bi ispričale svoju priču? Zašto, eventualno, djevojke kojima se to događa, koje su zbog toga nesigurne i misle da ih društvo mora mjenjat, da se one moraju promjenit zbog društva, ne bi isipričale svoju priču?
Koju poruku ste putem objektiva svog foto-aparata želeli da pošaljete drugim ženama, a onda i društvu uopšte?
Prvenstveno da smo tu sa svim našim različitostima. Mislim da ne smemo dozvoljavat, ni muškarci ni žene, da nas društvo oblikuje, da nam društvo kaže: Ženstvena si samo ako imaš dugu kosu, ženstvena si samo ako se šminkaš. Ženstvenost proizilazi iz svih nas, kao i muškost, jer postoje i muškarci koji plaču, postoje žene koje ne plaču, postoje muškarci koji nose štikle, ko će im zabranit da nose štikle? Prvenstveno je to moja poruka: Budite ono što jeste i naći ćete podršku od ljudi kojima značite, ovi drugi su i tako nebitni.
Po Vašem mišljenju, da li je danas, u masovnom društvu koje teži unifikaciji mišljenja i ponašanja, biti drugačiji blagoslov ili prokletstvo?
Ovisi sa koje strane se posmatra. Različiti ljudi moraju nać utočište u različitim ljudima. Ceo život sam u nekom svom mehuru, u nekom svog krugu ljudi koji me nisu nikada diskriminirali, koji su me prihvaćali takvom kakva jesam. Nikad me nije moje društvo određivalo. Jednostavno me je kalup mog društva definirao kao takvu da sam zadovoljna sama sa sobom. Kada mi se neko obrati kao muškarcu, ja nastavljam sa tom igrom jer neću ga ispravljat. Doduše, znam reagirat neugodno na uvrede koje počivaju na stereotipima.
Različitosti bi nas trebale određivati, trebale bi biti dar, a često su prokletstvo. Onog momenta kad shvatiš da si drukčiji, to su užasi, izađeš vani i društvo te ne prihvaća, jer te gledaju, jer te pogledavaju. Mislim da mora proći taj jako dugačak proces do momenta kada ti prihvaćaš sam sebe ili samu sebe, da bi te prihvatilo društvo. Jer onog momenta kada ti prihvatiš sebe, zaista nije ni bitno šta društvo misli.
Jelena Jocić