Stvaralaštvo Milene Marković već decenijama ne samo da prati već i oblikuje savremenu srpsku kulturu. Njen glas, sirov, precizan, bez ulepšavanja i bez potrebe da se nekome svidi preliva se kroz poeziju, dramu i film. Mnoge mlade autorke, ohrabrene njenim pesničkim izrazom, upravo u njenim stihovima pronalaze snagu da se izraze sopstvenim, autentičnim glasom. Milenina poezija ne traži aplauz, ona probada i ostaje. Ne umiljava se. Ne dodvorava se. Ne traži odobravanje. Možda upravo zbog toga i ostavlja tako snažan trag.
Sreli smo je u Sićevu, na 34. međunarodnoj Književnoj koloniji, gde joj je uručena nagrada „Ramonda serbika” za celokupan doprinos srpskoj književnosti i kulturi. Ovaj susret otkrio je stvarnu pristupačnost Milene Marković. Umesto uzvišenosti ili distance, koje se često (pogrešno) očekuju od velikih imena, pojavljuje se žena otvorenog osmeha, neposredna, topla i srčana. Fascinantna, ali bliska. Prisutna. Razgovarali smo sa njom neposredno nakon što je primila nagradu o značenju priznanja, složenosti umetničkog izraza, mestu žene u umetnosti i odgovornosti koju nosi onaj koga drugi smatraju uzorom.
„Za nagradu me je, između ostalih članova žirija, predložio pesnik Zvonko Karanović – pesnik svete margine i neugasive čežnje, koga izuzetno cenim. Osećam da naše vreme još nije prošlo – ako smo iskreni i autentični pesnici, ostaćemo u jeziku i u sećanju. Ali došlo je neko drugo vreme i ono što danas vidim oko sebe – ne dopada mi se. Mada, to su oduvek govorili stariji i sredovečni ljudi. Ipak, ova nagrada mi znači jer mi daje nadu da istrajavam – u jeziku i u sećanju.”
U tom svetlu priznanje poput „Ramonde serbike” nosi i emocionalnu i simboličku težinu – kao potvrdu, ali i kao podsećanje.
Jedna od osobenosti Milene Marković jeste to što se njen umetnički izraz ne zaustavlja na jednoj formi. Njeno stvaralaštvo prožima poeziju, dramu, scenario, filmski i scenski izraz, ali se u svemu prepoznaje ista duboka autentičnost. Na pitanje kako izgleda živeti i stvarati kao žena čiji umetnički rad obuhvata više formi i izraza, odgovorila je:
„Školovala sam se za dramaturgiju i scenaristiku. Uglavnom od toga živim, kao i od profesure. Pisanje poezije za mene je najviši stepen umetničke discipline – oduvek sam se za to pripremala i to mi je najvažnije. Ono što posedujem u sposobnosti pevanja unela sam u dramaturgiju i scenaristiku. Veštine stečene u izvođačkim disciplinama pretočila sam u neke pesme i u roman ’Deca’. To su veštine paralelne montaže koje utiču na emotivnu gradaciju, izazivanje šoka i nelagode, zatim veština sažetog opisa atmosfere i osećanja, izazivanja napetosti – i, pre svega, duboko razumevanje katarze i tragičnog.”
U njenim pesmama često se prepoznaje jezička ogoljenost, sirovost izraza koja se ne uklapa u konvencionalne poetske okvire. Na pitanje da li veruje da se iskrenost poezije može skrivati upravo u toj vrsti ogoljenog jezika, Milena odgovara da taj stil vidi kao jednu od mogućnosti, ali ne i kao definiciju umetničke istine:
„Ne, ne smatram. Jezička ogoljenost je samo jedan od principa ili stilova koji možete usvojiti u određenim pesmama, dramama, romanima. Podrazumeva se da umete da se izrazite i drugačije. Postoje moje pesme i drame koje ne sadrže tu vrstu jednostavnosti, sažetosti i ogoljenog oniričkog izraza. Iskrenost poezije i izražavanje umetničke istine je ono što razlikuje pesnika od stihoklepca. Neiskrenost vodi u persiflažu i lažnu vrednost.”
Kao umetnica, žena i javna ličnost, Milena Marković se ne ustručava da govori o izazovima s kojima se žene suočavaju – i u umetničkom radu i u privatnom životu. Na pitanje koliko je hrabrosti i unutrašnje snage potrebno da bi žena uspela da se izdvoji i opstane u umetnosti, ali i u svakodnevnom životu, kaže:
„Stasavala sam u epohi u kojoj su žene ostvarile značajan udeo u umetničkim disciplinama, naročito u dramskom pisanju i pesništvu. Muškarci i žene se razlikuju. Kada je žena i majka, a želi da bude i umetnica, to može biti velik izazov. O tome je sjajno pisala Alis Manro. Ja o tome nisam pisala. Što se tiče hrabrosti – tu nema razlike između muškaraca i žena. Hrabro je pogledati duboko u svoje crno srce i izaći u svet – bez obzira na pol.”
Iako njen rad snažno odjekuje u mlađim generacijama i iako mnoge mlade pesnikinje priznaju da se upravo na njoj formiraju, Milena Marković to vidi sa dozom obazrivosti, ali i izraženim osećajem odgovornosti:
„Ako se neko ugleda na mene, to me dira, potresa – ponekad i iritira. Zavisi od kvaliteta napisanog. Ako imam priliku, kažem im da moraju pronaći svoj jedinstveni, neponovljivi glas. I ja sam imala učitelje u versifikaciji, ali to nisu pesnici koje bi neko lako doveo u vezu sa mnom.”
Poziv književnosti, kako kaže, jeste plemenit: da uznese, uzbudi, ublaži patnju, ukaže na ekstazu življenja, prikaže čovekovu dušu u njenoj golotinji i svetlosti.
„Ako sam makar jednom pesmom uspela da to postignem – teret je u tome da nastavim. Zadovoljstvo? Toga ima malo. I ono što postoji – kratko je i nebitno.”
Na kraju, na pitanje koje se tiče njenog „svetlog mesta” Milena Marković odgovara u duhu sopstvene poetike: ne objašnjava – upućuje na stihove.
„Potražite u mojim stihovima.”
Razgovarala: Kristina Milojević
Foto: Kristina Milojević/Bez limita