Proljeće je i ja se rano ujutro spuštam niz Trg Austrije, zatim preko parka, pa na Latinski most. Tu me dočeka masa turista koji mi izgledaju kao da će uslikati svaku božju kap koja protiče Miljackom. Sve se osvrću lijevo, pa desno dok podižu mobitele, kao i sam vjetar da pokušavaju u objektiv da smjeste. Ja se nekako provučem između njih, pa produžim prema Gavrilovim stopama. Tu me prizor ponese u svijet razmišljanja kojem se ja tako lako prepuštam.
Ispred Gavrilovih stopa mladi par se okrenuo da slika takozvani selfi, ali tako da se u pozadini vide stopala. Nasmijani su. Ona njega ljubi u obraz dok se on smije. I, dok im prilazim, pomislim: „E, moj Gavrilo, zavele te crne ruke. Šta uradi na tom istom mjestu?” Mlada Bosna, atentat, Austrougari napadaju Kraljevinu… Milioni mrtvih… Jedni ga veličaju, dok drugi ga psuju, jedni ga tetoviraju, dok ga drugi brišu… I sve to polazi sa tog istog mjesta gdje se dvoje ljube. Nešto mi govori da ljubav na kraju ipak pobjedi. Sve je to iza nas i sad gledam samo zaljubljeni par koji se smije i zabilježava slikama da su bili tu, na tom istorijskom mjestu. Tako da na neku ruku džaba vam sav ideal i rat kad je ovo finalni proizvod – poljubac i osmijeh.
I, dok prolazim pored njih i te scene, za oko mi je zapelo sljedeće, isti mladi par, tačnije djevojka koja pozira drži povodac i na povocu psa. Psa sam ugledao u trenutku kad je počeo da urinira po Gavrilovim stopa. Tu mi poče tutnjati u glavi od smijeha i ironije. Tu su se otvorila vrata apsurda. Na stranu što ljubav pobjedi na kraju, ali što pas ima potrebu da obavi malu nuždu, i to na Gavrilovim stopama? Tu je svedena sva suština svakog rata i ideala koji vodi u sukob. Tolike žrtve, krv, rovovi i barut, a na to sve pas dođe i olakša se na cijelu priču. Jer šta je istorija u poređenju sa prirodom i osnovnom potrebom da se živi?
Sad, sa druge strane, taj pas ništa nije zgriješio, jer, kao kad zaroniš u vodu i ribi ne možeš objasniti pojam boga, tako ne možeš ni običnoj kravi koja leži i preživa objasniti Platonovu pećinu. Onda na to sve i ne treba da ovaj obični mješanac koji nije čitao istoriju zna šta se dešavalo prije sto jedanaest godina niti treba da ga zanimaju repovi koji se vuku sve do danas.
Mislim da bi čak i Sokrat, kada bi ustao iz groba, zastao pred tim prizorom i rekao: „Znam da ništa ne znam, ali ovaj pas zna još i manje, te je baš zbog toga i slobodan.” Pas je iskren i bez ideologije, stoga, gdje nađe sebi shodno, on tu označi teritoriju. I možda je upravo on, taj pas, najiskreniji filozof ovog grada. Onaj koji ne zna ništa, ali čini ono što osjeća. On ne postavlja pitanja, ne traži odgovore. On samo živi. Tako da džaba vam sve granice i ispaljeni meci i ucrtane mape, jer ovaj pas stavlja tačku na ovu priču ili, bolje rečeno, „zadnju kap” – da prostite.
Enver Hrustić
Biografija autora:
Enver Hrustić rođen je 30. jula 1990. godine u Bosanskoj Gradišci. Do 2016. godine živeo je u Bosanskoj Kostajnici, a zatim se preselio na Maltu, gde je proveo sedam godina, nakon čega se vratio u Bosnu i Hercegovinu. Završio je ugostiteljsku školu, smer kuvar. Ljubav prema čitanju i muzici prati ga od detinjstva – svira gitaru, piše kratke priče i pesme, sakuplja stripove, voli da putuje i da kuva. Njegovi radovi objavljeni su u Politikinom zabavniku, Kvaki, Sinhru i mnogim drugim književnim časopisima i na portalima. Živi u Bosni i Hercegovini, gde trenutno radi na rukopisu svoje prve knjige.
Naslovna fotografija: Jesse Schoff, Unsplash