Drama niškog pisca Branislava Jankovića, Milentijeva 14/2, premijerno je izvedena u subotu, 14. juna, na Maloj sceni Narodnog pozorišta u Nišu. Nastala prema motivima njegove nekadašnje radio-drame, ova predstava u režiji Gorčina Stojanovića oživljava priču o dvoje ljudi koje povezuje ista adresa i prepletena prošlost. Na sceni ih tumače Ivana Nedović i Ljubomir Ljubišić. Autor ovom intimnom dramom ispituje granice lične odgovornosti, pamćenja i ideoloških podela, uz uverenje da je pozorište prostor za postavljanje važnih pitanja, a ne davanje konačnih odgovora.
Zašto Vam je važna Milentijeva ulica?
Milentijeva ulica u ovom kontekstu funkcioniše kao simbol jednog vremena, prostora i društvenih odnosa. Ona nije samo geografska lokacija, već mesto gde se sudaraju dva vremena, dve vere, dve ideologije i dva karaktera. Tačka odakle sve kreće i gde se sve završava. Kao i sve u životu, i ovde je napravljen pun krug – zločin je počinjen, kazna je izrečena, čeka se samo njeno izvršenje.
Da li je Milentijeva 14/2, opisana u ovoj drami, zasnovana na sećanjima, uspomenama ili je puka slučajnost?
Adresa Milentijeva 14/2 nosi jedino emotivni naboj bez posebne simbolike. Ime je bilo sasvim slučajno, ali to je jedna od najlepših ulica u Nišu kojom uvek volim da prođem. Iako nije zasnovana na konkretnom ličnom sećanju, ona evocira nešto što je poznato i prepoznatljivo svakome ko je odrastao u zgradama, stanovima i dvorištima tog tipa. Takvi prostori često u sebi nose kolektivnu istoriju i emocionalno pamćenje koje prevazilazi ljude, jer život je kratak, a mesta su večna.
Kako izgleda proces saradnje sa rediteljem i glumcima? Koliko su uspeli da prenesu priču sa papira na scenu?
Proces saradnje je u pozorištu ključan jer je ono kolektivna umetnost. Glumci i reditelj nisu samo izvršioci teksta – oni su njegovi tumači i saučesnici. Uspeh predstave meri se po tome koliko je ansambl uspeo da pronađe zajednički jezik, i koliko je rediteljska vizija uspela da tekstualni materijal pretoči u scenski život. Kada se priča ne „prenese”, već „dogodi” na sceni – tada je pozorište živo i ubedljivo. Kada vam je Gorčin Stojanović reditelj, najbolje što možete da uradite, kao dramski pisac, je da mu date odrešene ruke i puno poverenje.
Na koji način pristupate temama istorijskih i ideoloških podela?
U dramskom i scenskom jeziku, istorijske i ideološke podele se najbolje prikazuju kroz lične priče, unutrašnje konflikte i intimne posledice „malih” ljudi u velikim vremenima. Mnogo ličnih drama, trauma, sećanja na loše dane, suza, škrgutanja zuba i želje za oprostom. Umesto deklarativnog stava, pozorište ima zadatak da postavi pitanja, a ne da daje odgovore. A ova predstava postavlja mnoga pitanja. Odgovori? Mislim da ih nikada nećemo dobiti.
Šta Vam je važno kada postaju pozorišna dela?
Važno je da delo zadrži umetnički integritet, da ne banalizuje temu i da omogući višeslojno čitanje. Dobro pozorišno delo mora da bude aktuelno, ali ne sme da podleže prolaznim trendovima. Mora da ima estetsku vrednost, ali i etičku težinu. Najvažnije je da otvori prostor za razmišljanje i dijalog. Nadam se da sam uspeo u tome.
Kako vidite ulogu pozorišta, a kako književnosti u današnjem društvu? Može li umetnost još uvek da pokrene društvo na dublje razmišljanje ili preispitivanje?
Umetnost, naročito pozorište i književnost, ima potencijal da budu savest društva. Oni ne moraju da menjaju svet, ali mogu da promene pojedinca – a to je početak svake društvene promene. U svakom slučaju, ovaj svet čine mnogo lepšim.
Šta Vam je važno da publika oseti ili ponese sa sobom nakon gledanja predstave?
Važno je da publika izađe iz pozorišta sa nekom vrstom unutrašnjeg pomeranja – da nije sve „prošlo pored nje”. To može biti preispitivanje sopstvenih stavova, buđenje empatije ili čak samo snažan estetski doživljaj. Ključni zadatak predstave je da stvori iskustvo koje traje i nakon poslednjeg aplauza. Želim da gledaoci ostanu bez reči i da tek sutradan mogu da pričaju o svojim utiscima.
Koja su Vaša očekivanja pred premijeru?
Očekivanja pred premijeru su uvek ista: da predstava komunicira s publikom, da ostvari emotivnu i misaonu povezanost i da zaživi kao celovita umetnička celina. Premijera je trenutak istine – tada se vidi da li je proces bio uspešan i da li ono što se stvaralo u zatvorenom prostoru može da dotakne druge. Uvek igram na emociju, tek ponekad na razum – jer ovo danas nije svet zasnovan na razumu.
Razgovarala: Kristina Milojević
Foto: Nikola Milosavljević