Nešto ju je vuklo ka toj dubokoj i mutnoj vodi, Žarka želja da po njoj bar još jednom hodi. Al’ ona ne beše više voda duša živih, Već voda smrti, tuge, osećanja sivih. Na belim je stopalima osećala talase hladne, A na drhtavom telu poglede, mrtvačke i gladne. Mamili su je demoni zlim pogledom, snenim, U želji da se nahrane mračnim sećanjima njenim. Kad krenu ka plićaku, neko je jako povuče ka sebi. Poznati lik, al’ nekako drugačiji, usnuo i bledi. „Srce mi slama kad vidim da dolaziš često. Sad idi daleko, jer ovde nije živima mesto.” Kad je u njegovim očima ugledala vlastiti odraz, U uglu oka suza joj kanu i pade niz obraz. „Ni tebi nije ovde, moj prijatelju, mesto, Pa opet u ovoj hladnoj vodi plivaš tako često.”
Aleksa Kostadinović
Naslovna fotografija: Unsplash
Napomena: Pesma je inspirisana snom jedne devojke, koji je autor pretočio u stihove. Posvećena je njenom preminulom prijatelju, Nemanji Stojanoviću.
Bravo 😇