Šta je radio Godo dok smo ga svi čekali? Književnik i novinar Velibor Petković u svojoj drami Kod Godoa i njegovih ponovo otvara ovo pitanje i zajedno sa čitaocima traga za odgovorom. Njegovu potragu na sceni oživeli su glumci Akademskog pozorišta Studentskog kulturnog centra, pod rediteljskom palicom Aleksandra Mihailovića, gradeći priču koja — poput Beketove — nudi odgovore taman toliko da bismo ih mogli izgubiti, ostavljajući nas da čekamo, kao i uvek, na nekoga ko možda nikada neće doći. Ipak, nakon čitanja drame i gledanja predstave, publika će izvući pouku: ne može se živeti bez ljubavi. A kada to shvati — prestaće da čeka.
Šta Vas je inspirisalo da napišete „Kod Godoa i njegovih”?
Bili smo na moru, porodično, i devetog dana sam shvatio da sam pročitao sve knjige koje smo poneli ćerka, sin, žena i ja. Izlazeći iz vode, čuo sam kako moji pričaju da ćemo se načekati da autobus stigne iz Niša i da se vozači odmore pre nego što krenemo kući. Sinulo mi je da su i Godoa tako čekali i istovremeno se javila misao: „Šta li je on radio dok su ga čekali?” U toku dana sam napisao kratku priču o tome, a kad smo se vratili kući, podstaknut konkursom Radio Beograda 2 za radio-dramu, razradio ovu ideju na tridesetak stranica.
Ni naslov ni moja mala drama – dramlija, nisu se dopale žiriju, ali jesu urednici dramskog programa NKC Ljiljani Milanović Blagojević. Ona je te godine, na Svetog arhanđela Mihaila, sa glumcima niškog Narodnog pozorišta organizovala javno čitanje, uz igranje nekoliko scena. Pošto se svidela i uredniku „Gradine” Zoranu Pešiću Sigmi, objavljena je davne 2014. godine u tematu „Drama u Nišu” gde je zastupljeno dvanaest autora iz našeg grada.
Na Književnoj koloniji Sićevo Uglješa Šajtinac analizirao je svaki tekst ponaosob i rekao da se najviše smejao čitajući „Kod Godoa i njegovih”. Međutim, tek se direktor SKC Niš Predrag Jelenković zainteresovao da ovaj moj odgovor Beketu postavi na scenu Akademskog pozorišta u režiji Aleksandra Mihailovića.
Koji su ključni motivi i simboli u drami, i kako se oni odnose na današnju stvarnost?
Beketa sam zavoleo još kao srednjoškolac, jer mi je blizak humor teatra apsurda. Cirkus je moja velika ljubav iz detinjstva, tako da su mi klovnovi Vladimir i Estragon među najdražim likovima svetske književnosti. Pokušao sam da ostanem veran originalnom tekstu, ali tako što ću poput Alise zakoračiti „s onu stranu ogledala”, kako bih predstavio moguće peripetije koje su Godoa sprečavale da dođe do usamljenog drveta, gde ga toliko dugo čekaju, da se čežnja pretvorila u očajanje.
Zato su i motivi isti: čekanje Mesije ili nekoga ko bi mogao da bude njegova alternacija u drami života, a takođe i svest da „nešto mora da se preduzme, jer ovako više ne može da se živi”. Slučajno je tako od kako ljudi koračaju zemljom i razmišljaju, pa je ovaj tekst aktuelan i danas, u Srbiji u kojoj jedni čekaju promenu, a drugi da se svaka misao o tome zauvek zatre. Simboli su dobro poznati iz naše judeo-hrišćanske civilizacije, ali i tehnološki razvijenog društva spektakla u kome je mišljenje manje važno od imidža: „Snimam (se), dakle, postojim!”
Kako biste opisali odnos likova prema „Godou” u svom tekstu? Da li je on metafora kao kod Beketa ili konkretizovan lik?
Usudio sam se da povećam broj likova, jer ovo nije Beketova kompozicija, već nova, inspirisana njegovim delom. Godo je konkretna osoba, mladić koji još živi pod istim krovom sa majkom i ocem, tu je i sluga koji bi mogao biti Petar, ali u čiju svetost nismo sigurni. Dodao sam i devojku, jer pokušavamo da razrešimo da li se može živeti bez ljubavi ili je i to još jedna aporija. Didi i Gogo nisu smeli da izostanu kraj svog drveta koje bi moglo da bude ono drvo poznanja ali i smokva koja ne rađa, pa je prokleta ili nešto treće. Putnik je „osmi putnik” u ovoj komičnoj drami.
Kako biste opisali Godoov odnos prema onima koji ga čekaju? Da li u njegovom umu postoji osećaj odgovornosti prema njima, ili je on više distanciran i apatičan?
Godo je aktivan, no ima hamletovske dileme. On oseća odgovornost za sve ljude, ali bi i da im ostavi slobodnu volju, jer nametnuta sloboda prestaje da to bude. Uz to je i pomalo konformista, previše „poštuje oca i mater svoju”; ali u sjajnoj režiji Aleksandra Mihailovića on uspeva da se distancira od površnosti sveta i (usuđujem se da to kažem posle odgledane generalne probe) postaje lik koji iskoračuje iz Beketovog uzaludnog čekanja i postaje Neko, nalik junacima Bulgakova. Zamislite da pesnik Ivan Bezdomni iz romana „Majstor i Margarita” od negiranja postojanja Gospoda Isusa Hrista doživi preobraćenje na svom „putu za Damask” i progovori poput Svetog Pavla: zasluge za to nisu moje, već izvanrednog glumačkog ansambla i reditelja.
Koliko Vam je važna filozofska dimenzija komada u poređenju sa njegovim dramskim učinkom na sceni?
Izuzetno je važna, jer bez filozofije svakodnevica čoveka se ne razlikuje od života u toru bilo kog beslovesnog stvorenja. Ono što je mene lično impresioniralo je to što su mladi glumci uspeli da svojom igrom na sceni pojačaju taj filozofski prizvuk ove komične drame (dramedije), a istovremeno je učine mnogo zabavnijom nego što sam ja to umeo da napišem. Režiser je izvukao maksimum iz svih nas, i pisca i glumaca i svih drugih učesnika u procesu stvaranja predstave.
Zašto je ovaj komad poput samih Beketovih likova čekao čitavu deceniju da oživi na sceni? Šta ste Vi zapravo čekali?
Iskreno, volim da čitam i pišem, ali nemam talenat za marketing. Blizak mi je i hrišćanski asketizam i istočnjački zen budizam, ali u želji da se ne namećem i izbegnem svaku pretencioznost, živim životom „učitelja zen budalizma”. To meni bliski ljudi odlično znaju i ne volim da članovi porodice čitaju moje knjige, jer bi me to stavilo u poziciju koju ne želim. Ja tad više ne bih bio ja, već nekakva metonimija, metalepsa, ko zna šta… A to što je tekst čekao, tako je i trebalo da bude, jer kako bi se inače pojavio u trenutku kad naša mladost pokušava da stvori bolji svet. Možda je Godo student koji se odlučio da konačno nešto uradi, o tome govori i moj tekst.
Kakva su Vaša očekivanja pred premijeru?
Ne znam da li se Beket plašio da će njegova drama biti dosadna gledaocima, ali ja sam imao upravo taj strah za ovo moje epigonsko delo. Međutim, sada nemam tu bojazan i jedino što mi je zaista važno jeste da glumci uživaju na sceni, opušteno i slobodno se igrajući, jer će tako preneti radost i vedrinu i na publiku. Ako se gledaoci budu smejali od srca, otvoriće im se duh za prepoznavanje ponekog zrna zlata i u našoj svakodnevici, od prašine i blata. Od toga smo i sazdani, tako da nema razloga ni za kakvu uznemirenost, duh i duša drže tu skalameriju spremnom da sačeka i doživi prosvetljenje.
Razgovarala Jelena Jocić
Foto: Privatna arhiva