Pravda. Koliko ta riječ ima samoglasnika koliko suglasnika? Samo dva samoglasnika a četiri suglasnika. Vokale doživljavam kao istinu. U svakoj pravdi je vrlo malo istine. Moja omiljena igrica pomoću koje se opuštam. U periodu od 13h do 14h – to je jedini dio dana kada sam slobodna. Izabrala sam danas da sjedim na klupi u improvizovanom gradskom parku. Proljećno sunce mi je mazilo lice. Upijala sam njegove zrake i energiju. Osjećala sam kao da se ponovo rađam. Neko je na klupi zaboravio časopis. Na naslovnoj Frida Kalo. Otvorih da pogledam članak. Odjednom autoportret Fridine poznate slike je počeo da govori.
Začudih se za tren. Rekoh sebi – to ne može biti. Premorena sam ovih dana, previše brinem, štitna je opet podivljala, a zlo u proljeću je to što se svaka boljka javi da je i dalje tu. Frida se osmijehnula. Zašto tako malo vjeruješ sebi? Ja sam bila ono što si ti sada, a ti ćeš biti ovo sto sam ja sada. U čemu je razlika? – upitah zbunjena. U vremenu, njen lik se preselio iz časopisa pored mene. Predlažem da malo popričamo o nama? O nama?! Zar postojimo mi?!
Obožavam ove sigurne žene, prepune samopouzdanja i želje za pravdom. DRUGI TI NAMJERNO prave rane ne bi li ti osjetili krv, a kad nanjuše strah onda si gotova. Šta si ti? Moja paranoja, još je dan da bi bila utvara ili vampir, šta god da si otkači od mene dosta mi je muke! Ja sam uvijek bila ti, ti si uvijek bila ja. Zašto si guglala o meni, zar te moja fotografija koju sam naslikala u bolnici nije podsjetila na sebe?! Zar u kutiji nije bio dan?
Često se zapitamo gdje ide medicinski otpad. Moja noga i tvoji organi su možda sada zajedno i stvaraju novu nas, a dijelove nove nas naći ćemo još u nekoj iskasapljenoj ženi. Meni zaista nije dobro kad slušam ove gluposti! To su tvoje misli koje naprosto budu i moje. Čitala si već u mojem dnevniku da sam imala dvije nesreće u životu: saobraćajnu i Dijega. Svi imamo pojedinog Dijega – rekoh. Nemaju Dijega srećne žene…
A znaš moj dnevnik, zajedno u glas izgovorismo – sa kožnim koricama uvijek sakriven od ostalih – odakle ja znam za to. Rekoh ti vrijeme je iluzija, u međuvremenu smo nešto zauzeti i jurimo a kad se probudimo iz smrti bude nam žao. Nasmijah se. I u kutiji sam bila – reče Frida. O tome nikome nikad nisam pričala. Pogledah je ravno u oči, u njima sam vidjela oblike komada ogledala koji mi fale. Zaletjeh se da joj iz očiju nemilosrdno iščupam komade, osjetila sam takvu bol u ruci kao da su me uistinu posjekli. Zašto nas najviše rani ono što mislimo da će nas usrećiti. Moju bespomoćnu ruku u vazduhu vidio je pravnik, baš onaj koji me je razveo došao je ročištu, pojma nije imao o čemu je pričao. Ja sam ga tada gledala kao on mene sada, i pomislila – Bože, kakva budala!
Biografija autorke:
Jasmina Halilović rođena 25. 12. 1991. godine u Rožajama, gdje je završila osnovnu i srednju školu. Osnovne akademske studije upisuje 2011. godine i završava ih u roku. Master rad na temu ,,Žensko pismo u romanu ʼŠtefica Cvek u raljama životaʼ” uspješno je odbranila i dobila zvanje master filolog. Radi u Оsnovnoj školi ,,25. maj” u Rožajama kao profesor CSBH jezika i književnosti. Piše kratke priče koje je ranije objavljivala u časopisima i književnim konkursima.
Naslovna fotografija: Jelena Jocić/Bez limita