Nestanak Nestala su jutarnja buđenja, Sa prozora Komšinska ćaskanja I vesela ulična pozdravljanja, Koja su glasnim povicima Plašila ptice sa grana. Nestali su udarci dvorišnih kapija Sa tavana, Tihi koraci i škripa podnih dasaka, Iz kamina crveni jezici, Koji su rugom hladne zime plašili, Na oknima pahulje klizom topili. Nestalo je veselih dana i pogleda Sa praga Na opalo lišće različitih boja, Pomiješano ljubavnim mirisima, Sa kojim se vjetar poigrava I vragolasto dvorištem raznosi. Ostala je bolna duša u besanoj sobi Sa kreveta Tužnog pogleda ka bijeloj zavjesi I tamnoj noći Da osluškuje zadnje otkucaje srca, Jačoj smrti se ruga i prkosi!
Ožiljci svjedoci Tijelo mi smoreno od nepravde I zlobe preko noći učinjene, Evo i vrijeme je izvidalo rane, Ali ožiljci ostali da korake Uspore i skrate, Teško se oporavljam, Od pomisli posrćem i padam. Uspomene u koferu nosam Da ih na klupi U parku raspakujem. Krišom se osvrnem, A kad me niko ne gleda, Suzu pustim da bol okrijepim I prošle dane umijem. U meni sjećanja kao djeca razigrana Počinju se otimati Na vrata prošlosti da pokucaju, I potraže sreću izgubljenu, Al’ ne znaju da su nestala Ulična druženja i dozivanja Zvižducima poznatih pjesama!
Jabuka Polagano sve prestaje, troše se pogledi Na dnevno svjetlo svikli, A mi radnim zovom kao pčelice odlazili, U povratku za kaznu nismo iste ljude sreli. Za slobodu uma krugom osuđeni. Mogli smo više, mogli smo bolje, Na dnevno svjetlo svikli, Nikad dovoljno i uvijek je malo. Polagano sve prestaje, troši se vrijeme, Zalud trudi, zalud putovanja, zalud zaustavljanja, Vrijeme kao potok nestaje, Preko kamena oblutka klizne, Pa kroz šume i poljane, A mi zaneseni kroz životna granja, U sretanju neznanca zdravili, Starini ruku pružili, od pomoći bili. Mogli smo više, mogli smo bolje, Zalud trudi, zalud putovanja, zalud zaustavljanja, Nikad dovoljno i uvijek je malo. Polagano sve prestaje, troše se htijenja, Čovjek uči i nauči da se znanjem gosti, Da putuje, oči obraduje. Za pročitane knjige muzikom se častili, Starom pjesmom iz mladosti davne, Ruke pružam sada prema tebi. Mogli smo više, mogli smo bolje Čovjek uči i nauči da se znanjem gosti, Nikad dovoljno i uvijek je malo. Polagano sve prestaje, troši se snaga, Istrošen čovjek tek na sebe liči, U prostoru radno tijelo naviklo Rukom kroz zid dotaći nevidljivo, Tragove krvi na kreču ostaviti, Dostignuće vriskom oglasiti. Mogli smo više, mogli smo bolje, Istrošen čovjek tek na sebe liči, Nikad dovoljno i uvijek je malo. Polagano sve prestaje, troše se misli, Kao nagrižena na stolu rumena jabuka, Koja čeka vrijeme da je otruli. I sve što smo mogli, ili ne mogli, Jednog će dana trulež postati. Mogli smo više, mogli smo bolje, Kao nagrižena na stolu rumena jabuka, Nikad dovoljno i uvijek je malo!
Željko Perović
Izbor iz zbirke Varošina koje više nema (Beograd: Nova Poetika, 2023)
Naslovna fotografija: Unsplash
Velika hvala za sve do sada objavljene moje pjesme!