STANICA ZA OSTAVLJENE Umorna mi duša od ćutnje Kao cvijetak bez vode uvela, Zadrhtala u samoći tijela, Od čekanja moj duh mre. U meni godine nemirne Kao jesenje lišće šušte, Žele da krenem Putevima znanim, Da tragove drage oči naslute. Sjetim se prije nego svane Da život prevarim, Zastanem i predložim Da mjenjamo korake Za preostale dane. U meni godine nemirne Kao jesenje lišće šušte, Žele da krenem Putevima znanim, Da tragove drage oči naslute. S mukom nastavim dalje, Glavu podignem Zoru da probudim, Osvrnem se i ugledam Staklenaste poglede Koji me u stopu prate. U meni godine nemirne Kao jesenje lišće šušte, Žele da krenem Putevima znanim, Da tragove drage oči naslute. Od sjaja zažmirim, Okrenem glavu i nastavim Putem suzama pokapanim Do stanice za ostavljene, Željezne, od sunca kapije zlatne. U meni godine nemirne Kao jesenje lišće šušte, Žele da krenem Putevima znanim, Da tragove drage oči naslute. Na klupu neću da sjednem, Korak usporim, Pa naglo zastanem Nekom da zasmetam, Da me gurne da posrnem I padom veću bol osjetim, Snagu da potrošim A sebe životom kaznim!
POEZIJA Poezija je biser potok, Strog sudija i pravde svjedok, Pogledu samku krišom se ponudi Da žubornom slikom um okrijepi I čeka na riječi da okrilate. Jedna uz drugu i ko zna koju Stihove šarenim vezom tka, Ko jesen što lišću mijenja boju, Poezija usnule budi iz sna. Kroz krvotok milom putuje Da tijelo toplinu pogleda osjeti, U srcu gnijezdo slovima svije I čeka na riječi da okrilate. Jedna uz drugu i ko zna koju Stihove šarenim vezom tka, Ko jesen što lišću mijenja boju, Poezija usnule budi iz sna. Rimom ukrasi strofe i stihove Da društvo u pjesmi pronađu, Suzama tužno dešavanje zalije I čeka na riječi da okrilate. Jedna uz drugu i ko zna koju Stihove šarenim vezom tka, Ko jesen što lišću mijenja boju, Poezija usnule budi iz sna!
Željko Perović
Fotografije: Unsplash