Preda mnom su se kao u magnovenju smenjivali tama i svetlost, a sa njima i amorfne slike ljudi odevenih u crno, sa bledim licima kroz koja kao da nije tekla krv. Ni pre nisam video te ljude, a ostavili su tako jak utisak na mene da su me noćima kasnije progonili kroz košmare. Viđao sam ih u slikama dalekih, krvavih bitaka kojima sam bio toliko blizu kao da sam i sâm učestvovao u njima. Ali, ti ratni prizori i čudnovati ljudi nisu me plašili kao tama koja je često sledila za njima, nekad tiha, a nekad prožeta nerazgovetnim glasovima. Ne znajući ni gde sam ni gde idem, lutao sam mrakom kroz čiju su se gustinu probijali šapati, kikoti i vrisci koji su prerastali u bolne jauke teške za uši. Iako nisam video ni tračak svetlosti, bio sam uvren da stojim na nekom ukletom mestu – mestu na kome nije mesto živima.
Ne mogu reći kada sam tačno došao svesti, ali znam da je su s njenim dolaskom nestale sve slike i bleskovi. Ako je nešto i ostalo, bilo je skriveno u mraku.
Gde sam to ja?, zapitao sam se dezorijentisan i uplašen. Shvativši da sam u ležećem položaju, odahnuo sam na trenutak. Znači, sve je bio samo san. Žmarci mi najednom prostrujaše telom. Shvatio sam da nešto nije kako treba. Pred sobom nisam video ništa, iako sam bio uveren da sam podigao kapke. Uznemirenje je počelo da me obuzima poput kakve bolesti. Šta, kog đavola… pokušao sam da ustanem, ali se telo nije povinovalo naredbama uma. Moje ruke… hhh… grčevito sam se trudio da ih pokrenem, a onda odustao. Ne, ja sigurno sanjam, sigurno, ubeđivao sam sebe, ne mogavši da nađem drugo, logičnije objašnjenje. Inače bih mogao da pokrenem ruke, zar ne?
Možda si ostao bez njih, negde iznutra stigao je neočekivan i bizaran odgovor, izgovoren poznatim glasom.
Sablaznio sam se od ove pretpostavke, osetivši kako mi suza istog trena pada niz obraz. S mukom sam progutao knedlu zapelu u grlu, skupljajući hrabrost da se oduprem sugestivnim mislima. Još uvek ih osećam, odlučno sam tvrdio, samo… iz nekog razloga ne mogu da ih pomaknem. Ja sanjam, sanjam.
Zašto ne otvoriš oči? provocirao je glas nešto podmuklije.
Otvorio sam ih, tvrdio sam, iako ništa nisam video.
Onda mi reci šta vidiš. Gde si?
Počeo sam da drhtim kao da imam groznicu. On… on zna da ne mogu da vidim?
Ja… ja… izustio sam kroz teško disanje, kao da mi se nekakav nevidljivi obruč steže oko vrata.
Ti ne vidiš ništa, zar ne?, nije se trudio da sakrije podsmeh.
Hteo sam da kažem nešto, da se odbranim, ali sam bezuspešno pokušavao da nađem prave reči. Tok misli mi se tada naglo prekide kada sam, zaprepašćen, shvatio da ne pomeram usne. Gotovo da sam vrisnuo u sebi kada mi je do svesti došla nova misao – nekim sam čudom zarobljen u sopstvenom telu. Kako je ovo moguće? Osetivši slabost duha, nisam znao šta da uradim, sem da bespomoćno drhtim. S kim ja to pričam? Zar sam zaista pričao s nekim?, zapitao sam se, nesvestan onog što se dešava. Bio sam ubeđen da jesam, ali… kako? S kim?
Ko si ti?, upitao sam treperavim i nerazgovetnim glasom. Osećaj je bio nekako čudan. Da li sam to zaista izgovorio? Da li sam pomakao usne? Srce mi je od lupalo toliko snažno, šaljući svu potrebnu krv u mozak.
Zar me se ne sećaš, Teodore?, glas se ponovo javio, upitavši pomalo uvređenim tonom.
Zatečen, ostao sam nem nekoliko trenutaka, dok nisam počeo da zamuckujem.
Ja… ne…, nedostatak kontrole nad situacijom pretio je da me potpuno slomi i odvede u bespovratno ludilo.
Odjednom je niotkuda dopro ritmički zvuk lupanja. Bio je to zvuk koraka.
Ćutke sam osluškivao kako potpetice udaraju o pod, vrteći glavu levo-desno. Izluđivalo me je to što nisam mogao ništa da vidim. Znao sam samo da se neko približavao. Ali ko, i odakle? Gde sam to je uopšte?, nestrpljivost da saznam bar nešto sada se pridružila već odomaćenom strahu.
Ššš… samo slušaj, predložio je glas. Slušaj pre nego odemo.
Odemo gde? Gde, recimi mi!?, hteo sam da saznam bar neke odgovore i to što pre.
Začuo sam škripanje i glasove gotovo na metar od mene. Neko je bio tu, a ja nisam mogao ni da ga vidim ni da progovorim. Samo sam slušao bez mogućnosti da išta uradim, dok je srce divljalo u grudima želeći da pobegne.
Kako je on? – upitao je meni poznati, ženski glas.
Marija!?, povik je ostao da odzvanja u meni, uzaludno se trudeći da prodre napolje.
Ššš!, zašišta glas.
Učinili smo sve što je u našoj moći – odgovorio je stameni, muški glas. − Sada nam preostaje samo da se nadamo i da verujemo.
Ne veruju oni, ubeđivao me je glas. Znaju da si odavno izgubio bitku.
Na pomen bitke setio sam se mojih čudnih košmara. Da li sam zaista to sanjao? Tada sam se ponovo obratio glasu. Ko si ti? I gde sam to ja?, tražio sam objašnjenja dok mi je u glavi nesnosno pulsiralo.
Zar se ne sećaš, Teodore?, upitao je ponovo. Video si me pre nego je kamion smrskao vetrobransko staklo tvog automobila.
Na ove reči pred očima mi se ukazao delimični prikaz na taj magloviti događaj. Šta se to dogodilo i kada? Borio sam se sa amnezijom, trudeći se da povratim misli. Setio sam se širokog puta okupanog suncem. Išao sam ne toliko brzo, ali… kamion. Naišao je niotkuda, a onda… To odvratno nasmejano lice… uživalo je u mojoj nesreći. Odakle mi je poznato…? A posle… šta se dogodilo nakon toga? Kao šamar po glavi me je lupila realnost. Da li sam…?
U komi, dodao je uz prigušeni kikot.
Nemoguće! Ne! Ovo se ne dešava!, poricao sam iznova i iznova dok nisam zaplakao. Uplašen od smrti koja mi je disala za vratom, plakao sam dugo, dugo, gubeći preostalu snagu. Odvratan miris metala ispunio mi je usta, čineći da se gušim u njemu. Nisam mogao da dođem do daha i misli su počele da se gase. Um je protiv moje volje hteo da zaspi, a ja sam se uzalud odupirao. U zadnjem trenutku pre sna, pred očima su mi proletele slike Marije, dece, mojih roditelja… Ja… ne mogu da odem. Ne mogu da ih ostavim… Ne, ne želim to! Sigurno ću se probuditi… sigurno ću… ponovo…
Nagli priliv vazduha i podizanje kapaka vratilo me je sa ivice smrti. Otvorivši oči širom, ugledao sam bolničku sobu, prošaranu nekakvom plavom svetlosti nalik na kakvu izmaglicu. Marija i čovek koji je pričao sa njom nisu više bili tu. Spustio sam pogled do donjeg dela kreveta i ugledao isto ono lice koje sam video pre nego sam doživeo nesreću. Navaljeno na ivicu kreveta, zlokobno se cerilo dok je niz garavo lice prekriveno opekotinama i poderanu odeću curila vrela krv.
Srce mi je zastalo kada sam prepoznao priliku. Ta osoba… to sam bio ja.
Knedla zapela u grlu nije mi dozvolila da išta kažem. Samo sam nemo posmatrao samog sebe, duše slomljene na hiljadu komada. U tom trenutku nisam znao da li sam izgubio razum ili zaista umro. Od onoga što sam video pred sobom sve misli su stale, zamrznute u vremenu.
Moj dvojnik je ćutao takođe, ali je njegov pogled već dovoljno govorio: mrtav si, mrtav si.
Prilika je počela da se udaljava od mene tako da mi se svake sekunde činila sve manjom i manjom. Tada sam napokon uspeo da pomaknem udove, osetivši preplavljujuće olakšanje. Ja sam živ!, povikao sam iznenada. Živ sam, živ sam!, vrištao sam u sebi iz sveg glasa.
Prilika samo odmahnu glavom navukavši tužan izraz lica, a onda se glasno nasmeja tako da je cela prostorija odzvonila gromko. Nešto nije u redu, proletelo mi je kroz glavu.
Spustio sam pogled i video moje telo kako leži u bolničkom krevetu. Tada sam u užasu shvatio da se udaljavam od njega.
Grčevito sam mahao rukama, pružajući ih ka telu koje nisam mogao da uhvatim. Bacakao sam se kao u vodi, pokušajući da plivam kroz vazduh. Svake sekunde panika u mom srcu je rasla, dok sam se sve više udaljvao.
Mrtav, mrtav, čulo se šaputanje daleko ispod mene.
Najednom je svetlost nestala i nastupila noć. A onda svetlost, pa ponovo noć. Zatreptavši sitno shvatio sam da gledam bolnicu odozgo. Posmatrajući grad kako se širi i smanjuje preda mnom, leđima sam bio okrenut ka nebu dok me je nešto uporno vuklo na gore. Hladnoća je počela da obuzima moj duh, dok se vazduh sve više proređivao.
Pomerivši se, okrenuo sam leđa gradu i osmotrio nebo iznad mene. Dah mi je zastao pred veličanstvenim, a u isto vreme zastrašujućim prizorom kome sam na trenutak počeo da se divim, zaboravivši na strah. Na sredini tirkiznog neba ukrašenog zvezdama, zjapila je ogromna crna rupa, obavijena pokretnim spektrom raznobojne svetlosti, tanke poput niti. To naizgled nezemaljsko i beskrajno prostranstvo vuklo me je sve brže ka sebi, dok se širilo i skupljalo kao da pulsira. Ličilo mi je na usta kakvog džinovskog crva.
Zar ovako izgleda smrt?, zapitao sam se očaran nezemaljskom lepotom nepoznatog crnila. Da li je kraj?
Divio sam se toj veličnastvenoj tami, dok je strah od susreta sa njom sve više jenjavao. Sećanja na ceo moj život počela su bespovratno da blede. Sve slike, uspomene, ljudi… brisani su iz mog uma kao gumicom. Pre nego sam se prepustio shvativši da ne mogu pobeći, uspeo sam da pustim poslednju suzu, žaleći za životom koji mi je nepravedno oduzet.
Aleksa Kostadinović
Foto: Unsplash