Huči vetar u visinama. Preleću vrane preko crnog neba. Mermerni stubovi uzdižu se visoko. Dan je turoban i mračan.Vlažno sivilo uvuklo se u odelo, kožu, misli. Kao da nije svanulo. Vetar nosi mokro lišće.
Novembarske zadušnice. Oblaci su poklopili spomenike. Prolaze ljudske sene. Izmešali se živi i mrtvi. Mirisalo je na tamjan, poneko se molio. Spomenici stoje uvek isti, decenijama, kao da jedini znaju tajnu života i smrti. Moj muž rukom krije plamen prinoseći ga kandilu. Gasi se po peti put. Kao da neka sila brani da zasvetli plamen koji obeležava besmisao smrti.
„Ma to je vetar”, kaže mi muž.
Sa kamene ploče osmehuju nam se draga lica. Otac i majka, baba i deda, ujak i tetke moga muža. Toliko dobrote na jednom mestu. Kiša dobuje po kamenim pločama.Površina spomenika izgleda kao zdrobljeno staklo pod kapima kiše.
Prilaze nam dva mala Roma, sa ispruženim ručicama. Glave su uvukli u natopljene jakne, kao u oklope. Samo su se oči kao razgoreno ugljevlje žarile u olovnom sivilu.
Jakna malog dečaka imala je pokvaren rajsferšlus. Bila je skupljena samo u jednom delu. Vetar je podigao krajeve jakne kao krila ptice i odjednom se ukazala šara džempera. Jake boje kao u kolu, veseli svet boja kao u nekoj igri, kao mozaik kaleidoskopa.
Jedinstvena i prepoznatljiva žakar šara, ručni rad majke moga muža. Plela je džempere svoj deci, rođačkoj, kumovskoj, komšijskoj, ali ovakve šare izmišljala je samo našoj deci.
Moj muž je stajao uzbuđen, raznežen i nem. Prišla sam malom Romu i raširila jaknu.
„Odakle ti ovaj džemper?”, nisam još ni izgovorila, besmislenost pitanja ožarila me je po licu kao kopriva.
Stariji dečak je počeo da beži. Mali se uplašeno ukopao ispred mene, oči su mu se punile suzama. (Sirotani mali, navikli da beže, da se stalno suočavaju sa pitanjima: Čije ovo? Od koga si uzeo? I da su krivi. Za sve da su krivi.)
Pomilovala sam malog dečaka po kosi. Kišne kapi su se zadržale na kovrdžama, kao rasuti biseri.
„Ne boj se”, rekoh, „Samo nešto da vidim.” Džemperi su se zakopčavali na ramenu. Nije bilo nijednog dugmeta. I, taman da odustanem, zasjalo je poslednje dugmence. Visilo je na končiću. (Dugmad za džempere baka je naručivala po svojim prijateljicama iz sveta. Kod nas još nije bila stigla takva moda.) Dugmence u obliku sove, oči su joj caklile kao da su žive.
Moj muž je stajao zadivljen. Rovila sam po torbi. Naišla sam na čokolade. Bile su namenjene drugim dečacima, koji sad sede u toploj sobi i igraju se na nintendu.
Stariji dečak se vratio. Pružila sam čokolade. Oči su im iskrile kao bakrenjaci.
Odjednom, negde daleko, iznad zvezdarske šume vetar je razredio oblake. Kroz plavičastu maglu probili su se sunčevi zraci. Jedan je pao na žakar šaru. Ličila je na zlatom protkan plašt.
Radmila Vojinović
Naslovna fotografija: Unsplash