Još je bila Jugoslavija. Vraćali smo se iz Italije. Moj muž je u Goriciji imao poslovni sastanak, a ja sam „izmolila” da krenem sa njim i kupim cipele.
Srce mi „se uzlupalo”. Srce mi se uvek uzlupa kad se bližimo granici, sa koje god strane dolazili. Kad pređemo granicu, kao da smo kod kuće, iako nas čeka još skoro 600 kilometara. Ali veče je vedro, put je suv, sastanak je dobro protekao, a cipele su naprosto čarobne. Jedva čekam da ih pokažem drugaricama.
Auto klizi, gledam profil svog muža dok vozi i ruku koja se odmara na kugli menjača i tonem u meko, kožno sedište boje sladoleda od vanile. Sećam se kad smo ga kupili.
Sećam se kako mi je muž zviždao pod prozorom; nisam ga videla od krošnje drveta, ali kaže da siđem i kako sam se strmoglavila niz stepenice i ugledala ga naslonjenog na neki auto. Gledao je u mene na svoj uobičajen način sa onim svojim neodoljivim osmehom.
‒ Iznenađenje!
Sećam se šta mi je sve proletelo kroz glavu: i da nismo krečili sedam godina i da podupirem rernu oklagijom i da nosim istu teksas suknju već treću sezonu i da mi je sve skupa bilo malo drsko.
‒ Sviđa ti se? ‒ pita.
‒ Sviđa, uvređeno mi se sviđa, ali ipak mi se sviđa!
On se nasmejao, onako „boli glava” osmehom i kad me je zavrteo duž Ulice „Pabla Nerude” na Karaburmi, sećam se da je srce htelo da mi iskoči od sreće.
Auto je počeo da „trokira”.
Ako sam za ovih nekoliko godina braka nešto naučila, to je da ćutim u takvim situacijama. Ipak ne izdržah i rekoh ‒ Znala sam!
Stali smo ukraj puta. Nigde nikog na vidiku, nigde nikakve kafane usput.
‒ Kakav je ovo narod kod kog je sve čisto, ošišano i koji ima muškatle na svim prozorima, bez kafane usput?
Ne znam ni sama kako je to sećanje pronašlo put. Kad sam bila četvrti razred deda je prodao ovna Musu, sajamskog kapitalca i kupio nam EI Niš televizor. Svaki dan je išao program iz drugog studija. Sećam se kad je na redu bila TV Ljubljana. Program je počinjao pesmom:
„Na planincah sončece sije…”
I ja zapevah koliko me grlo nosi, okrenuta prema vrhovima kranjskih brda koji su bili okupani suncem na zalasku.
Moj muž je provirio iza podignute haube, hvala bogu te mu nisam bila blizu.
„Pokupio” nas je mladi Slovenac koji je pričao kao da jodluje i rekao da nema ništa (nič od tega) od popravke noćas i da će nas odvesti kod svog dede Joška u gorje gde imaju pansion.
On nas je dočekao srdačno, sa takvom iskrenošću za koju ja bolno otkrih da nikad ne bih umela tako da je iskažem, iako su mi svi govorili da sam ja osoba koja unese radost kad otvori vrata.
Dok nam je sipao vino, ređao kranjske kobasice, sir i žbulca (luka) po drvenoj dasci, osetila sam da želi nešto da kaže, ali da ne zna kako da počne. Videla sam na njegovom licu da mu je to na teretu. Koščate ruke su mu se tresle od uzbuđenja. Ugao usne mu je zadrhtao, kao kod starih ljudi kad se previše uzbude.
‒ Očka! Nemoj! ‒ rekla mu je ćerka nežno.
On je zaćutao na čas, a mi smo navaljivali na njega da nastavi dalje. Sviđao mi se način na koji je pričao i razoružavajući osmeh Slovenca. Svojim osmehom otvarao je put razumevanju. A smisao za humor učini da ti odmah postane drag. Kako smo se samo smejali te večeri, prvo oprezno jer ga nismo uvek najbolje razumeli, a zatim istinski uživali kao da smo u poseti kod teče iz Čačka. Sećam se kako sam se jadala mužu pre nego što smo krenuli kod Joške, kako će sigurno biti uštogljeno i dosadno.
Joški je laknulo kad je shvatio da je prepreka bila srušena i on se oseti slobodnim da priča. Kazao je kako ne zna koliko će još puta imati priliku da se seti svega, koliko puta će još stići da sa jasnoćom ponovo proživi slike koje su mu se urezale u sećanje, da sve boli od njihove oštrine. Reče kako je Drugi svetski rat proveo sa roditeljima u Malom selu kraj Morave.
‒ Konjušari, sašaptavali su se meštani kad su prvi put ugledali Slovence, promrzle i zbunjene, dok su im gurali pileću supu u usta da ih okrepe. Oni ih, obamrli od straha, nisu ni čuli. Sada zna, govorio je Joška, to je bio izraz jednostavne čovečnosti i tad je naučio da ta čista čovečnost, iako kazana njihovim sopstvenim jezikom ponekad govori više od svih lepih reči. Kaže kako su njegovi domaćini imali moralnu snagu i veličinu, pripadali su svetu stvarnom i večitom, takvih ljudi danas više nema, osim u njegovim uspomenama. Zato on mora da ih se seća, da priča o njima da ih ne zaboravi. Sada kad mu se bližio kraj tog puta, osećao je potrebu da se poveri o mnogim stvarima, plašeći se da ne budu zaboravljene i zauvek izgubljene.To je bio svet gde su se osećali kao kod kuće, kojeg su razumeli i voleli, mada su u početku bili meta ismevanja zbog gospodskih manira koje su doneli sa sobom.
Sad zna da je njegovo detinjstvo upravo zbog toga bilo obogaćeno, sa jedne strane bila je moravska pitomost i opuštenost, a sa druge slovenačka preciznost i strogoća. Tako je zaradio mešavinu osobina koje je uspeo da spoji u harmoničnu celinu.
Što je postajao stariji počeo je češće da zamišlja svog oca i slike su mu bile jasnije nego za njegovog života.
Dugo se pitao šta ga je nateralo da se uputi u neizvesnost, da li je to bila hrabrost ili samo strah za goli život, bez mnogo razmišljanja. Sad zna da je očka u svojoj krvi čuvao zapis časti. Očka je bio Slovenac stoposto i nije pristajao, ni po cenu života, da se sakrije pod germanofilski plašt ili ispod mantije katoličkog popa.
U tim danima, izbegličkoj koloni slovenačkih porodica sa decom i starcima, trebalo je mnogo vremena da putujući stignu u sigurnost. Pogurali su ih u vozove prema Srbiji sa najviše 200 dinara i 50 kilograma prtljaga. Kakav su izbor imali? Mogli su da se pomire sa sudbinom ili da krenu u nepoznato, u privid slobode.
„Šta je sloboda?” pitao se. Pokoljenja su se bavila tim pitanjem. Sloboda je ideal kome svaki čovek teži i danas kad ima pravo da se osvrne iza sebe, da pronađe svrhu i trag svog postojanja, zna da je sloboda kad možeš da razmišljaš, radiš, stičeš i izgradiš budućnost sebi i svojoj porodici. Život darovan slobodom ispunjava te veličanstvenim osećanjem večnosti. Za Joškinog oca to je bila jedna od vrhunskih vrednosti i nikad nije pomislio da će je naći u selu kraj Morave.
Selo u koje su stigli bilo je podeljeno, pola sela je bilo u partizanima, a ostatak u četnicima. Kada dojave „Ide vojska!” uvek beži jedna polovina. Oni su bežali svaki put, kaže, za svaki slučaj. Nije im bilo nepoznato to bežanje. Bio je dete, svet je gledao detinjim očima, ali je otkrio da svi narodi na ovim prostorima nose gen za bežanje. Kako su godine prolazile, bio je siguran da svaki božji čovek, svako biće beži od nečeg.
Posakrivaju se u grabiku, polegaju duž potoka, a uveče, kad se sve smiri, vraćaju se kućama. Inače, kad nema vojske, selo je složno, idu jedni drugima na mobu, komišaju kukuruz, prave krstine i slave slavu. Kad se uveče vrate sa njiva, poizvaljuju se ispod venjaka, ili u svežinu kraj bunara, puše i pljuju u istu tačku. Slovenac je za to vreme oštrio kovane motike, slagao bundeve razbacane po dvorištu, ukucavao tarabu.
‒ Očka je napravio prvo stranišče (kupatilo) ‒ nije prekidao svoju priču Joška ‒ skupilo se celo selo, to je bilo ravno čudu, krstili su se i ulazili u dvorište kao u hram i izuvali se još pred kapijom.
‒ Konjušar ‒ govorili su i voleli ga kao najrođenijeg.
Jednog dana Joška je čuvao piliće od jastrebova, sav se usredsredio na opasne grabljivice koje su krstarile nebom i nije čuo da su ljudi povikali kako ide vojska. Njegovi roditelji su sa domaćinom radili u polju.
Bilo je već kasno kad ih je ugledao, brzo je uleteo u kuću i sakrio se pod sto. Čulo se škripanje patosa, video je čizme kako gaze po daskama, čuo je kako prevrću stvari po kući. Samo ga je malo bilo strah, u početku, a onda se strah počeo pretvarati u dosadu. Pokušao je da se zabavi i izmišljao je razne igre, da po škripanju dasaka odredi koliko čizama je u kući. Ugledao je sunčev zrak koji se probio kroz staklo na kuhinjskim vratima, a u snopu su se iskrila zrnca prašine. Jedan krak je pao na ikonu na zidu i tajanstvena svetlost padala je kao zlatna kiša. Učinilo mu se da se Sveti Nikola smeje, čak je pružio ruku. Kao u kakvom snu Joška se pridigao i krenuo za svetlom dok ga je jedna šaka blago gurala pod sto. Vojnici su ubrzo otišli. Odneli su načet hleb sa stola i tri jajeta iz kokošinjca, još topla. Ničeg drugog nije bilo.
Neki događaji vam spasu život ako dođu u pravom trenutku i od prave osobe, samo Joška još uvek ne zna čija je to ruka bila: Svetog Nikole ili bradatog vojnika. Ljudska dobrota je svuda ista, ali najbolje je da to otkriješ dok si još mali, kazao je. Tad je naučio da vidi ljude iznutra. Misao o progonu i patnji zamenio je za potragu za dobrotom. Taj pancir od kosmičke ili ljudske dobrote nosio je oko sebe ceo život u večnoj borbi protiv mržnje i zla.
Kad su se vratili u Sloveniju, vratili su se samo napola, drugi deo je ostao uz Moravu. Nije znao, govorio je Joška, da li su sem stranišča ostavili još kakvog traga, ali ta pitoma, prekrasna, divlja zemlja, slika domaćina dok ljubi slavski kolač, u njima je ostala zauvek.
‒ Znate, ja sam Slovenac u srcu ‒ kaže Joška ‒ ali se pišem ko Jugosloven.
‒ Očka, nakar. Nemoj! ‒ Ćerka je pokušala da ga zaustavi.
‒ Gosti su umorni.
On je dosuo još vina u čaše i odmahnuo rukom. U tom njegovom očinskom pokretu bilo je toliko spokoja i toliko dobrote daleko, daleko unazad, u prošlost očinstva njegovog očka dok skuplja opale šljive požegače u voćaru srpskog sela za koje ranije nikad nije čuo.
Govorio je kako voli da se seća odlaska na kosidbu, na udaljene pašnjake. Pre prvih petlova polazili bi na put, deca bi se ušuškala u zapregu od nove, mirišljave slame. Iznad njih jorgan od neba punog zvezda i tišina koja se događa samo u selima. Rasula se sazvežđa iznad njih, šaputale su priobalne vrbe dok Morava skakuće, on pruža ruke u nebo, zahvata tišinu koja ga uspavljuje kao majčina uspavanka.
Taj poznati zvuk prati ga čitavog života u trenucima sentimentalnosti, kaže kako ne ume da opiše duhovni uticaj tišine na njega, ali onda kad poželi da pronađe mir u sebi, osluškuje tišinu iznad nepomičnih slovenačkih šuma, iznad gluvih planina pokrivenih snegom. Čuje Moravu kako žubori kao pesma preko belutaka u plićaku.
Kad mu se rodila ćerka, kad je pogledao malo čudo prirode rekao je da će se zvati Moravka. To ime nosi muziku u sebi.
Bila je već ponoć kad smo izašli u ledenu, kranjsku noć.
‒ Račun za hotel je plaćen ‒ kaže Joška.
‒ Na svidenje, prijateli!
‒ Doviđenja!
Obavijeni iskričavom bojom noći, omamljeni vinom i rečima koje su splele mrežu oko nas i uvlačile nas u svoju energiju koračali smo kao da je neko upalio lampione po putu.
‒ Dobro je ‒ kazao je moj muž nišaneći ključem da „potrefi” rupu na ključaonici apartmana ‒ dobro je da naletesmo na njih: em Slovenci, em naši.
Kranjska gora, maj 1991.
***
25. 6. 1991. Slovenija je proglasila nezavisnost.
U februaru 1992. MUP Slovenije izbrisao je iz registra hiljade osoba sa jugoslovenskim državljanstvom.
Radmila Vojinović
Naslovna fotografija: Unsplash
Lepa priča 👍