Ponovo sam sanjala London. Teško sam mogla da prepoznam Big Ben zbog guste magle i blage kiše. Sve je bilo mirno i spokojno… Čule su se kapljice kiše kako udaraju o tlo. Sa obližnjeg luna-parka čula se neka veoma tiha, pomalo strašna muzika koja je izazivala jezu u meni. U tom trenutku sa Londonskog oka pala je lutka. Tako je stajala minutima, a ja nisam mogla da skrenem pogled s nje. Bilo je tako tiho i prijalo mi je… Trepnula sam i probudio me je poziv moje mame: „Lidija, dođi na doručak!” Ispričala sam joj šta sam sanjala i ona je rekla da to zaboravim – ipak je bio samo san.
Posle doručka, moja mama, mlađa sestra Milica i ja odmah smo krenule na put. Selile smo se u London. Dok smo putovale, meni je sve vreme u glavi bio onaj čudni san od sinoć. Posle nekoliko sati napornog putovanja, konačno smo stigle. Raspakovala sam se i krenula u šetnju sa sestrom; vukla me je ka novootvorenom luna-parku. Prvo smo se vozile na kamikazama, po njenoj želji, onda na ringišpilu i, pored sve mučnine od vrtenja, kasnije smo pojele šećernu vunu i uputile se ka izlazu. Ljuta na sestru, povukla sam je da krene, ali mi je pažnju odvukao osećaj koji me je obuzeo kad sam gledala ka sobi sa ogledalima. Prošla me je jeza dok sam je posmatrala, ali sam to shvatila kao znak i koraknula dublje u sobu. Tada sam je ugledala i otišla da je podignem – čuvenu prepoznatljivu lutku… Popravljala sam joj kosu kada me je zaustavio vrisak moje sestre. Spustila sam lutku u torbu i videla Milicu kako leži hladno na zemlji. Neki čovek ju je udario kolima i pobegao. Preminula je.
Kada sam stigla kući, majka mi je napunila glavu glupostima o tome kako sam sebična i neodgovorna. Da sam sebična – nisam, a ni neodgovorna. Nisam ja kriva što se taj čovek baš tu našao u to vreme. Međutim, iako mi je sestra umrla, imala sam veliku želju da odem na sprat i opet pogledam lutku. Uzela sam torbu i krenula, ali me je majka prekinula rekavši da idemo na sahranu. U kolima je samo gledala u daljinu i kritikovala me iznova i iznova… Na putu do groblja navigacija me je vodila zaobilaznim putem i s obzirom na to da je uvek pratim, i sada sam to uradila.
Svetlost je zadnje što pamtim pre nego što sam je ugledala – prepoznatljivu londonsku lutku…
Autori: Helena Stoimenov, Petar Cvetković, Miljana Alempijević i Tara Cvetanović
Naslovna fotografija: Unshplash
Intrigantna priča! Očekujem i druge koje su pisane na radionici. 🙂