Molba Dopusti mi da te volim onako kako proleće voli sadnju i cvetanje, kako majka voli decu, kako zemlja voli kišu. Dopusti mi da te volim, dane da ti prožmem vizijama o blaženim noćima, a noći o boljim danima, da se uzdižeš sa čežnjom kao gorski orao, da se kovitlaš sa nadom kao morska bura. Dopusti mi da te volim kao krik pri rođenju, kao lelek pri umiranju, kao plamen na tamnom mestu praživota što se iz pećina probija do prvog vazduha. Dopusti da te volim kao purpurno nebo izjutra, kao nevinost detinjstva, kao zanos slatke mladosti. Dopusti mi da te volim kao raskošnog kralja, mudrog jadnika, slavnog pesnika, časnog sveca. Dopusti mi da te volim; prinesi me svojim presvetim usnama u kojima leži dah koji od menepravi nešto božansko, kao jastreb me zgrabi i od mene trpezu napravi; ali dopusti da te volim kao plač dečji, kao bol koji hoću sa prsa da otkinem, kao dušu što leži među gorama, kao beskraj u beskraju. Dopusti mi da te volim kao radosno polje na kome drveće niče, kao jezero što mi sopstveni lik otkriva, kao korenje što sisa mleko tla i odrasta, kao sve što je groba oslobođeno, kao sve što je ženstveno i u utrobu plamena bačeno. Dopusti mi da te volim kao lepotu, kao ljubav, kao nasleđe, jer samo ljubav ostavlja trag veći od života, veći od smrti. Dopusti mi da te volim – želim da osetim da sam nešto božansko pod tim tvojim rebrima ljudskim.
Žudnja Zato što me ti želiš, zemlja bi da oseti moje bose noge, vetar bi da pomiluje moju neukrotivu kosu, ljubav bi da poda od sebe i ne uzme ništa za sebe. Zato što me ti želiš, musavih haljina trčim kroz vinograde, osećam žeđ vode i zajedno sa njom iz izvora pijem, ležim na travi što će nekad tražiti udove moje i ne marim, jer ko traži dušu u telu ništa o životu naučio nije. Zato što me ti želiš, ponešto znam o molitvi, veri, smrti, zadovoljstvu, rastanku, a ponajviše znam o onome što je slabo, tanano, nejako u meni, jer koren tvoje želje čini da bubri stabljika, da plod zri, da zahvali pre nego što se ubere sve sićušno i krhko u mom sopstvu što ispada najjače i najodlučnije baš kada odapete strele za metu imaju samo prolaznu mene. Zato što me ti želiš, držim besede na brdima, gledam izdaleka da bih uvidela sve ono što blizina sprečava. Mudra sam kao sova i pevam zemlji i nebu kao najdarovitiji slavuj o slobodi koja nas tera da se o hrid razmrskamo, da postanemo prah i izmaglica, jer sve što je bezoblično potraži oblik – a oblik ograničava i vara; šapućem o tvojoj žudnji kao Prorok Orfaležanima, mirno i nepristrasno i ne merim njenu visinu, niti njenu dubinu, jer smo razdvojeni, a nismo se nikad rastali, to je sklad kome težimo, to je duh koji ljubavlju poništava vreme i daljine. Zato što me ti želiš, nisam tek mrtvo telo pred skupom ostalih mrtvaca, noć i dan, utroba vremena, sve zvezde što verno plove ne mogu da me smeste pod svoj krov, ne mogu da me sputaju i zavežu, a tvoja želja galopira kao divlji konj, rame uz rame sa mnom i lice mi ostavlja rumenim kao poljubac sunca i telo jedrim kao zagrljaj plodnosti leta. Zato što me ti želiš, ja sve priželjkujem, za svim žudim i skidam pokrov životu da ga ugledam i volim, a tvoja želja me prati i hoda sa mnom, ne obeshrabrujući, ne tražeći, tvoja želja me čeka, jer zna da sam lutalica koja dom nalazi tamo gde odluči glavu da spusti – a iako si iza sedam planina i gora, ipak odlučim da svake večeri kraj tebe zaspim.
Trenutak stvaranja Ako bih pisala na načine na koje osećam, na načine na koje mislim, do nervnog kraha, opsesivno, neumoljivo i bespoštedno, onda bih pisala do ivice gladi, do odaja smrti, do gušenja; manuskript bi progovorio, molio da ga ostavim na miru, a ja bih ga ubila oštrom ivicom pera i sveža krv bi se slila sa kapaka u oči čitalaca, potvrdivši da je ljubav opet u crveno obojena. Ako bih pisala na način na koji sam stvorena, bolesno radoznala u sreći, devijantno radoznala u nesreći, neumoljiva, neutoljiva, nezajažljiva, onda bih pisala do rascepa ličnosti, do šizofrenije, do moždane kapi i večna vatra slova obuhvatila bi telo čitalaca, potvrdivši opet da je strast plamteća. Ako bih pisala na načine na koje dišem, na načine na koje postojim, bilo bi tu i okrutnosti, perverzne destruktivnosti, razuma, do samih kostiju, do linija na dlanu, pisala bih do safirnog oreola i kože od školjke, do nasilne nežnosti i senzualnosti, do sakralnosti i mističnosti i niska ruža, lala i orhideja obavile bi se oko vrata čitalaca, potvrdivši opet da se moja priča nikad ne završava. Ako bih pisala kao što pišem, onda bi shvatio da pisci vode ljubav sa svime što im u trenutkutreba, pokušavajući da sam momenat ne naruše i osetio bi kako gravura boli i reže, video bi maske skrivanja, obmana, slojeva, a ja bih ipak pisala do bezumlja, željna skidanja, oslobađanja, otkrovenja, ne bih stala dok svačije oko ne ugleda sve što je magično, divlje, neobuzdano, kao što je moj trenutak stvaranja i možda bih kasnije o tebi više pisala, potvrdivši opet da osećam stid samo kada me ti gledaš.
Ivana Jovanović
Naslovna fotografija: Unsplash