BEZ LIMITA

ISSN (ONLINE): 2683-457X

Menu
  • O NAMA
    • ČASOPIS
    • UDRUŽENJE
      • PROJEKTI
        • MATURA ZA SVE
  • BEZ LIMITA
    • POEZIJA
      • NOVI GLASOVI: POEZIJA U NASTAJANJU
    • PROZA
      • SERIJAL: DOKTOR I NJEGOVE SMRTI N. Đ.
      • СЕРИЈАЛ: МАРТИРИЈ
      • BAJKE
      • HOROR I FANTASTIKA
      • SVETOSAVLJE
      • ODBEGLI POMOĆNIK DEDA MRAZA
      • PRIČE S HOROR RADIONICE
      • KONKURS ZA HOROR PRIČU
      • NAJLEPŠA MISAO ZA RAZVEDRAVANJE
      • ONE SU (S)KROJILE ISTORIJU
      • TVOJA SLIKA ZVUČI POZNATO
    • INTERVJU
      • INICIJATIVE KOJE MENJAJU DRUŠTVO
    • POZVANI SMO – BILI SMO
    • NOVO NA POLJU KNJIŽEVNOSTI
    • ESEJ
    • JUNAKINJE KOJE RUŠE LIMITE
    • OGLED(ANJA)
    • GALERIJA
    • AFORIZMI
    • JEZIČKI VAVILON
    • DRAMA
    • TVOJ GRAD
    • IZ STARE ŠTAMPE
    • FOTOPIS
    • ETNO
    • MUZIKA
    • FILM I POZORIŠTE
    • STRIP
    • GRAFITI
  • ARHIVA BROJEVA
  • IMPRESUM
  • MEDIJI O NAMA
Menu

Plamen na tamnom mestu praživota (Ivana Jovanović)

Posted on 02/06/202102/06/2021 by BEZ LIMITA
Molba

Dopusti mi da te volim
onako kako proleće voli sadnju i cvetanje,
kako majka voli decu,
kako zemlja voli kišu.
Dopusti mi da te volim,
dane da ti prožmem vizijama o blaženim noćima, 
a noći o boljim danima, 
da se uzdižeš sa čežnjom kao gorski orao,
da se kovitlaš sa nadom kao morska bura.
Dopusti mi da te volim
kao krik pri rođenju, 
kao lelek pri umiranju,
kao plamen na tamnom mestu praživota što se iz pećina probija do prvog vazduha.
Dopusti da te volim
kao purpurno nebo izjutra,
kao nevinost detinjstva,
kao zanos slatke mladosti.
Dopusti mi da te volim
kao raskošnog kralja,
mudrog jadnika,
slavnog pesnika,
časnog sveca.
Dopusti mi da te volim;
prinesi me svojim presvetim usnama u kojima leži dah koji od menepravi nešto božansko,
kao jastreb me zgrabi i od mene trpezu napravi;
ali dopusti da te volim
kao plač dečji,
kao bol koji hoću sa prsa da otkinem,
kao dušu što leži među gorama,
kao beskraj u beskraju.
Dopusti mi da te volim
kao radosno polje na kome drveće niče,
kao jezero što mi sopstveni lik otkriva,
kao korenje što sisa mleko tla i odrasta,
kao sve što je groba oslobođeno,
kao sve što je ženstveno i u utrobu plamena bačeno.
Dopusti mi da te volim
kao lepotu,
kao ljubav,
kao nasleđe, 
jer samo ljubav ostavlja trag veći od života, 
veći od smrti. 
Dopusti mi da te volim –
želim da osetim da sam nešto božansko pod tim tvojim rebrima ljudskim.
Fotografija: Pavel Nekoranec, Unsplash
Žudnja

Zato što me ti želiš,
zemlja bi da oseti moje bose noge,
vetar bi da pomiluje moju neukrotivu kosu,
ljubav bi da poda od sebe i ne uzme ništa za sebe.
Zato što me ti želiš, 
musavih haljina trčim kroz vinograde,
osećam žeđ vode i zajedno sa njom iz izvora pijem,
ležim na travi što će nekad tražiti udove moje i ne marim, 
jer ko traži dušu u telu ništa o životu naučio nije.
Zato što me ti želiš, 
ponešto znam o molitvi, 
veri, 
smrti, 
zadovoljstvu, 
rastanku, 
a ponajviše znam o onome što je slabo,
tanano,
nejako
u meni, 
jer koren tvoje želje čini da bubri stabljika,
da plod zri,
da zahvali pre nego što se ubere
sve sićušno i krhko u mom sopstvu
što ispada najjače i najodlučnije
baš kada odapete strele
za metu imaju
samo prolaznu
mene.
Zato što me ti želiš,
držim besede na brdima,
gledam izdaleka da bih uvidela
sve ono što blizina sprečava.
Mudra sam kao sova
i
pevam zemlji i nebu
kao najdarovitiji slavuj
o slobodi koja nas tera da se o hrid razmrskamo,
da postanemo prah i izmaglica,
jer sve što je bezoblično potraži oblik –
a oblik ograničava i vara;
šapućem o tvojoj žudnji
kao Prorok Orfaležanima,
mirno i nepristrasno
i
ne merim njenu visinu, niti njenu dubinu,
jer smo razdvojeni, a nismo se nikad rastali, 
to je sklad kome težimo,
to je duh koji ljubavlju poništava vreme i daljine.
Zato što me ti želiš,
nisam tek mrtvo telo pred skupom ostalih mrtvaca,
noć i dan,
utroba vremena,
sve zvezde što verno plove
ne mogu da me smeste pod svoj krov,
ne mogu da me sputaju i zavežu,
a tvoja želja galopira
kao divlji konj,
rame uz rame
sa mnom
i
lice mi ostavlja rumenim
kao poljubac sunca
i
telo jedrim
kao zagrljaj plodnosti leta.
Zato što me ti želiš, 
ja sve priželjkujem,
za svim žudim
i
skidam pokrov životu da ga ugledam i volim, 
a tvoja želja me prati i hoda sa mnom,
ne obeshrabrujući, ne tražeći,
tvoja želja me čeka, 
jer zna da sam lutalica koja dom nalazi tamo gde odluči glavu da spusti –
a iako si iza sedam planina i gora, 
ipak odlučim da svake večeri kraj tebe zaspim.
Fotografija: Marianna Smiley, Unsplash
Trenutak stvaranja

Ako bih pisala
na načine na koje osećam,
na načine na koje mislim,
do nervnog kraha,
opsesivno,
neumoljivo
i
bespoštedno,
onda bih pisala do ivice gladi,
do odaja smrti,
do gušenja;
manuskript bi progovorio,
molio da ga ostavim na miru, 
a ja bih ga ubila
oštrom ivicom pera
i
sveža krv bi se slila sa kapaka
u oči čitalaca,
potvrdivši da je ljubav opet u crveno obojena. 
Ako bih pisala
na način na koji sam stvorena, 
bolesno radoznala u sreći,
devijantno radoznala u nesreći, 
neumoljiva, neutoljiva, nezajažljiva,
onda bih pisala
do rascepa ličnosti,
do šizofrenije,
do moždane kapi
i
večna vatra slova
obuhvatila bi telo čitalaca,
potvrdivši opet da je strast plamteća. 
Ako bih pisala
na načine na koje dišem,
na načine na koje postojim, 
bilo bi tu i okrutnosti, perverzne destruktivnosti, razuma,
do samih kostiju,
do linija na dlanu,
pisala bih
do safirnog oreola i kože od školjke,
do nasilne nežnosti i senzualnosti,
do sakralnosti i mističnosti
i
niska ruža, lala i orhideja obavile bi se oko vrata čitalaca,
potvrdivši opet da se moja priča nikad ne završava. 
Ako bih pisala
kao što pišem, 
onda bi shvatio da pisci vode ljubav sa svime što im u trenutkutreba, 
pokušavajući da sam momenat ne naruše
i
osetio bi kako gravura boli i reže,
video bi maske skrivanja, obmana, slojeva, 
a ja bih ipak pisala
do bezumlja,
željna skidanja, oslobađanja, otkrovenja, 
ne bih stala dok svačije oko
ne ugleda
sve što je magično, divlje, neobuzdano,
kao što je moj trenutak stvaranja
i
možda bih kasnije o tebi više pisala, 
potvrdivši opet da osećam stid samo kada me ti gledaš.
Fotografija: Antonia Felipe, Unsplash

Ivana Jovanović

Naslovna fotografija: Unsplash

Оставите одговор Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Архиве

  • мај 2025
  • април 2025
  • март 2025
  • фебруар 2025
  • јануар 2025
  • децембар 2024
  • новембар 2024
  • октобар 2024
  • септембар 2024
  • август 2024
  • јул 2024
  • јун 2024
  • мај 2024
  • април 2024
  • март 2024
  • фебруар 2024
  • јануар 2024
  • децембар 2023
  • новембар 2023
  • октобар 2023
  • септембар 2023
  • август 2023
  • јул 2023
  • јун 2023
  • мај 2023
  • април 2023
  • март 2023
  • фебруар 2023
  • јануар 2023
  • децембар 2022
  • новембар 2022
  • октобар 2022
  • септембар 2022
  • август 2022
  • јул 2022
  • јун 2022
  • мај 2022
  • април 2022
  • март 2022
  • фебруар 2022
  • јануар 2022
  • децембар 2021
  • новембар 2021
  • октобар 2021
  • септембар 2021
  • август 2021
  • јул 2021
  • јун 2021
  • мај 2021
  • април 2021
  • март 2021
  • фебруар 2021
  • јануар 2021
  • децембар 2020
  • новембар 2020
  • октобар 2020
  • септембар 2020
  • август 2020
  • јул 2020
  • јун 2020
  • мај 2020
  • април 2020
  • март 2020
  • фебруар 2020
  • јануар 2020
  • децембар 2019
  • новембар 2019
  • октобар 2019
  • септембар 2019
  • август 2019
  • јул 2019
  • јун 2019
  • мај 2019
  • април 2019
  • март 2019
  • фебруар 2019

Категорије

  • AFORIZMI
  • ARHIVA BROJEVA
  • AUTORI
  • DRAMA
  • ESEJ
  • FILM I POZORIŠTE
  • FOTOPIS
  • GALERIJA
  • HOROR I FANTASTIKA
  • INTERVJU
  • IZ STAROG ČASOPISA
  • JEZIČKI VAVILON
  • JUNAKINJE KOJE RUŠE LIMITE
  • KRITIKA
  • MI O DRUGIMA, DRUGI O NAMA
  • MUZIKA
  • NOVO NA POLJU KNJIŽEVNOSTI
  • Odbegli Deda Mrazov pomoćnik
  • OGLEDANJA
  • ONE SU (S)KROJILE ISTORIJU
  • POEZIJA
  • POZVANI SMO – BILI SMO
  • PROZA
  • Radionice Zvonka Karanovića
  • SERIJAL: DOKTOR I NJEGOVE SMRTI N. Đ.
  • STRIP
  • TVOJ GRAD
©2025 BEZ LIMITA | WordPress Theme by Superbthemes.com