ZABORAV Zaboravih se u tebi, Zemljo moja, Ponegdje tvrda poput kosti, što je oštre vjetrovi sa sjevernih brijegova i rijeke što i kamen vare, glačaju poput starih majstora u Bohemiji, koji su znali u staklu upisati osmjeh dragane i prvi korak, onaj što će ti kršiti kosti, sve dok ih u prah stvori: od njega će sterati tuđe puteve, ko malter među cigle sijati, za nove kuće... U kojima nećete spavati, ne vi, niti vaša djeca... Niko koga znate... Ponegdje mehka i topla poput utrobe, tihi okean u kojem plivate poput ribice u akvariju, sasvim sami, jer vas samoća određuje, kopate, dubite, tonete, naopaki rudari što teže ka nevidljivom središtu u kojem ničega drugog nema osim zemlje. Nema nagrada, svjetlucavih dragulja nalik na svitanja ponad zaleđenih vrhunaca Monblana, niti zlatnih žila što se pružaju poput vena, od glave do pete, teku kao lava iz netom probuđenog Vezuva, ne bi li vas zatekle, koliko da nalikujete Mikelanđelovim skulpturama u zaboravljenom parku.
MRAK Plaha poput srne Trči kroz mrak poput zjenice, Samo njen, Osoban, Nalik na tajne iz djetinjstva, Utvarne snove što vas pohode, Mrak koji niko drugi ne zna, U koji niko ne može zaviriti, Kroz lavirint suri, Sazdan od tornjeva visokih: Poput njenih uzdignutih nogu... Prema nebu svijenom u jastuke... Lavirint... Od zidova što sve pute Zapliću u Gordijev čvor: Gradi ih, svakodnevno, Ciglu po ciglu: S oblacima se sreću, Tamo gdje ruku ne Može pružiti. Ni krila joj ne mogu pomoći. Krila nalik na snove Djevojčice, One što bosim nogama Pretrčava oštre trave... I krvari, Jer trave sve pojedu. I u mrak odnesu. Plaha poput srne Ona trči, A mrak boji njenu kosu, Crni joj grudi, Srce utišava. Ona trči Ka izlazu kojeg nema, Ili ga, konačno, Njena mehka priroda Ne može otkriti.
SVJETIONIK Svako što nahodi zemaljskim putima imade svjetionik. Nije on posađen u pustari samo za mornare. Ili prije: svi smo mi mornari što traže utočišta. Toplo krilo u kojem će se sviti. Svjetlo u daljini. A sa svih strana pogibelj. Talasi silni nasrću na barku: barku načinjenu od kostiju, žila, utrobe i moždine mornara. A ti talasi... Nisu im zubi kidači kao u ajkule... Ne, ne... Ponekad su nalik na zube psića što ste ga vijali dvorištem. Ponekad na majčine, istanjene, oštre, nalik na vrške zaleđenih borova za strahotne zime. Ponekad na zube prijatelja... One što iz potaje grizu. Iz tvoje sjenke rastu. Pa uz list, ka butini, sve gore, do srca. Zubi dragane... Zapakovani u šareni svjetlucavi papir, poput bombonjere... Uokvireni u osmijeh podoban rumenom zalasku sunca... Grickaju gdje vam godi, ali, uporni, ipak sve pojedu, do kosti... Dakle, zubi... Pored toliko zubi što vas salijeću ko uopće ima volje slijediti svjetlo u daljini? Niko. Ja sam Niko. Skrših lađu na stijenama uspravljenim poput stražara: sve oko tajanstvenog ostrva. Tajanstvenog, jer ga niste mogli sagledati u magli. Jer u toj je magli sav vaš život, od prvog plača, do posljednjeg uzdaha, svi vaši koraci, naprijed, nazad, u krug, sva ta lica, sve rečeno, nerečeno, sve, sve, suze što magle strašne šale, sve... Niko zna da je on ostrvo. Biće stoljeće kako je isplovio tim morem, nekad tihim poput smrti, nekad divljim poput žene, a sve to zlopaćenje, sol u očima, rane na dlanovima od užadi što se zatežu ka jedru poput struna violine, za muziku koju nećete tek čuti, onu što vam remeti, kao u notnom zapisu, raspored eritrocita, samo da bi pronašao sebe. Niko je pronašao Nikog. Iskrcao se na vlastitu obalu. Obalu tako daleku da je ne može prepoznati. Naravno, jer ta je obala njegova, i granice i ishodi... Do nje možda ima puta. Ali poslije nje: ne. Stoga Niko čini jedino što mu preostaje. Noge tonu do koljena u stijenu – ta bi stijena trebala biti majčina utroba – i, ako ćemo pravo, bez ikakve mogućnosti izbora, i, ako ćemo krivo, izgovara svjetionik: za sve one koji će slijediti njegovu nedovršenu priču.
Adnadin Jašarević