BEZ LIMITA

ISSN (ONLINE): 2683-457X

Menu
  • O NAMA
  • BEZ LIMITA
    • POEZIJA
    • PROZA
      • SERIJAL: DOKTOR I NJEGOVE SMRTI N. Đ.
      • СЕРИЈАЛ: МАРТИРИЈ
      • BAJKE
      • HOROR I FANTASTIKA
      • PRIČE S HOROR RADIONICE
    • INTERVJU
    • POZVANI SMO – BILI SMO
    • NOVO NA POLJU KNJIŽEVNOSTI
    • ESEJ
    • JUNAKINJE KOJE RUŠE LIMITE
    • OGLED(ANJA)
    • GALERIJA
    • AFORIZMI
    • JEZIČKI VAVILON
    • DRAMA
    • TVOJ GRAD
    • KRITIKA
    • IZ STARE ŠTAMPE
    • FOTOPIS
    • ETNO
    • MUZIKA
    • FILM I POZORIŠTE
    • STRIP
    • GRAFITI
  • ARHIVA BROJEVA
  • IMPRESUM
  • AUTORI
  • DRUGI O NAMA
Menu

Bilo jednom u zemlji slovenskoj… (Srđan Teofilović)

Posted on 08/06/202009/12/2020 by BEZ LIMITA
Bilo jednom u zemlji slovenskoj…

 
Bilo je jednom – a za ceo život
 
bilo je jednom u Srbiji...
 
zemlji razorenoj
 
dvoje razorenih ljudi
svako na svoj način
 
pronašli su nešto
 
neku toplinu, neku milost
 
neku svrhu
 
neki tračak svetla i nade
provirio bi
tih jutara kada su se zajedno budili
i živeli neku vrstu zajedničkog života
 
neku vrstu privatnog raja
 
imali su sve one dobre stvari života
bez groznog opterećenja koje dolazi posle dvadeset pete
i često oduzima volju, oduzima svrhu, ubija veru, uzima nadu
 
to dvoje ljudi
videli su izmaglicu prolećnog osvita
i uspavani grad nad kojim se uzdizalo bledonarandžasto plavetnilo
 
neka vrsta praiskona i želje
da se vrate onim zvezdanim gradovima
gore, iznad, u Plejadama
 
bilo jednom... u zemlji slovenskoj
 
Photo by Abdul Gani M on Unsplash

Sanjiva jutra
 
plutajući horizonti Osvita
 
bestelesnost
 
hladnoća
 
i svetlost Zimskog Sunca
 
na prozoru, ruke na simsu, pogled u daljinu
 
... njeni dodiri po mojim golim leđima
i koža se ježi
 
osećam njenu vilicu na svom desnom ramenu
 
čudesnost
 
i nisam u Šangri-La, niti Šambali ili Eldoradu,
 
a imam bogatstvo Univerzuma na svom desnom ramenu
i dodire Plejađanskog božanstva po svojoj koži
 
i molekuli u krvotoku vru
 
sila Slave pulsira mojim genetskim kodom
indukovana blizinom
dvoje potomaka Drevnih
 
zlatokosa božanstva Svarge i Asgarda
 
sjedinjeni
 
nemo posmatramo
 
rađanje
 
ponovni osvit
 
Drevne rase
 
u
 
Novim Teritorijama
 
i beše reč:
 
Volim te
Photo by Arnel Hasanovic on Unsplash
Otišao u Drevnu šumu,
nisam dugo bio
dan je bio sunčan, prolećni
i lep
šetao sam među stablima četinara
neke ptice su pevušile okolo
braon leptir sa žutim tačkama sleteo je na komad drveta pored,
milion čudnih mušica rojilo se u vazduhu
kod česme
par
muškarac i žena
njihov pas je prevrnute glave
jezikom hvatao vodu
oni su se nasmejali
žena je veselo češkala psa
koji se zadovoljno izvrnuo na leđa
šetajući kroz šumu, pokušao sam da dobijem neki znak, neki odgovor
osetio sam dva mirisa
prvi je bio miris proleća 2005.
i nje,
njenog osmeha,
njenih naočitih zuba,
njenih zelenih očiju,
njene lepršave zlatne kose
i arijevske bele kože
 
sedam penzionera na klupi priča o protestima
protiv diktatora i njegove kamarile u Beogradu
crni pas lutalica sedi ispred njih
na spomen-ploči poginulih Rusa
i drugih
začuđeno blene u mušice koje lete okolo
dva dečaka tapšu rukama i glasno razgovaraju, igraju se neke igre
drugi miris – detinjstvo, letovanje u Hrvatskoj negde kod Kupara, brat i sestra, tetka i njen treći muž, otac, majka, plovili smo svojim čamcem po bleštavozelenoj vodi te uvale, sa obe strane planine i drveće neverovatnog zelenila
i to plavo nebo
i to prijatno zaslepljujuće Sunce pre 29 godina
1988.
dečko i devojka, oko 20 godina, na klupi
njegova glava u njenom krilu
ljubi ga i češka
sećam se...
i ona me je tako ljubila
u svom zagrljaju
osećao sam se tako puno
tako sigurno
tako srećno
smisleno
i svaki naš susret po gradu
bio je kao prvi put
iznova bih se čudio
i ponovo zaljubljivao u nju
čekao sam je jednog ovakvog dana
ispred muzičke škole
da joj se završe časovi
kod Teatra Joakim Vujić
i pojavila se iznenada iz pravca Male vage
imala je tamnoplavu majicu
Sunce joj je bilo iza leđa
kroz procepe svetlosti među prstima
video sam njen lik okupan Suncem
kosa joj se vijorila
i
iskrice su svetlucale
u njenoj zlatnoj kosi
 
... kao zrnca zlata u reci...
 
... bilo ih je tako mnogo...
 
naša zastava ljubavi
i
pobede nad tamom
i osmeh se prolomio njenim jagodicama
i ti lepi zubi
i te zelene oči
koje su se obradovale
ovim plavim
sećam se
a onda poče bluz
naša Šumadija
pevala je
o sreći
bili su to dani blistave radosti
kada je Jarilova milost obasjavala
našu mladost
 
Photo by Tamara Bellis on Unsplash
Pukovnikova kći
 
razdvajaju nas granice prošlosti
 
geografija države koja više ne postoji
čije sam ja dete
 
i reka Vremena u koju kročimo
menjajući se
... nepromenjeni
 
znam da znaš
da te volim
jedino kako umem
 
i znam
da u tvom životu
sada ima neko drugi
veoma nalik meni
 
i mada ne poznajem zvuk
... tvoj glas mi govori da sada sve je u redu
i nestaje u blokadi sećanja
kada ujutru podignem zastore, a Sunce blesne mi u oči
 
i mada ne poznajem konture
... tvoja gola koža prati me kao sopstvena sena
dok se gelenderom spuštam
niz stepenice Java
tamo dole
u Koridorima snova
nosiš moje prezime
i u sebi deo mene
 
koja su to sveta mesta po kojima si iscrtala Kolovrat?
 
hoću li prateći tragove tvoje,
uspeti da pronađem sebe?
 
hoću li na tvojim ogoljenim leđima prepoznati tragove Drevnih?
 
gorljiva želja kao glad neumoljiva što me goni
da te tražim
da se borim
jer samo još tu jednu nadu i imam
 
da ćemo se sresti
 
s osmehom u zagrljaj
 
u zagrljaj s osmehom
 
blizu
 
jedno za drugo
 
uprkos svim šansama
i svemu
 
vidi,
moje oči menjaju boju
kada si ti tu
 
pogledaj,
gde se nebo dodiruje
...sa zemljom
 
u pravcu gde Sunce zalazi
 
na osmatračnici starog utvrđenja
 
opsesija, strast, ljubav, požuda, dvogodišnja čežnja
Stribogovim vetrovima nošeni k tebi
 
je li to zlatni haos koji viđam decenijama
na onoj strani Vremena?
 
je li to nuklearno popodne
prelomljeno kroz vlati tvoje sunčane kose?
 
dodir nepoznat rečima
 
mirišeš na lipu
 
tamo gde se dve slobode uvijaju u jednu iz koje potiče sve
 
(I. K.)
Photo by Randy Kinne on Unsplash
Divna noć punog Meseca
ogromno žuto blešteće oko večeri
nebo vedro – kao da je pred svitanjem
voleo bih da se pretvorim u goluba velikih visina
i da preletim
daljine
koje nas dele
 
devojko zlatne kose
Photo by Ilyuza Mingazova on Unsplash

Divlje dete pšeničnih polja
Izranjaš
iz ravnice,
iz zemlje,
iz polja
izranjaš sa osmehom rascvetalih lipa
i budiš plamene stepe Drevnih
kćeri boga Izobilja, Pobede i Slave,
ovenčana zracima kolovrata
u svojoj zlatnoj kosi čuvaš mirise lipnja i radosti
i pokretima ruke pozivaš Proleće k sebi
šest dana pre Nebeske Svadbe
i video sam tvoj poziv
u viziji Zlatnog Haosa
u beloj odori zaklonjena među šibljem pšenice
osmehom jutra dozivala si Jarila sa očima neba
sa očima Deteta
sa dodirom Munje
i mirisom platana koji se širio oko njega
snevala si ga na polju, ležeći i gledajući u zvezdano Svarogovo nebo
u Plejade
odakle su vaši preci došli
i rekli: Vi ćete naslediti svet jer vaše ime je Lepota i Ljubav
u mesecu Boga Četiri Strane Sveta
Sever je dozivao Jug
na osamljenom polju devičanski zlatnom
i Jarilovi konji uzleteše prateći drevnu runu izgovorenu tako da se nebo prolomilo
pod težinom Perunove sekire
i dažd je pao
... zatvorila je oči, kiša joj je milovala usne, povikala je njegovo ime radosno
i on se stvorio kraj nje, držeći njenu ruku, pogledao je sa milošću
oči Neba i oči Zemlje
Nebo je vodilo ljubav sa Zemljom
uranjajući
sa osmehom vetra
što je njihao stabljike pšenice
Photo by Eric Prouzet on Unsplash
Lepa moja norik devojko,
 
bio je to beli Božić
i sneg se drobio napolju
pod đonovima svih cipela grada
a miris noći
prizivao je neke stare razloge
zbog kojih se sećam stvari
koje su me činile tužnim
 
nosila si izazovni
tamnocrveni karmin
i vedar osmeh skrivenog jezera
koji je unosio toplinu
unosio
smirenost
u dušu
 
stajala si prekoputa mene
u zelenom sakou koji je isticao te divne oči
i pušila jednu cigaretu za drugom
 
i želeo sam te...
 
da razgovaram sa tobom
i gledam
kako ti oči sijaju drevnim plavetnilom
 
mrdala si u ritmu blagog džeza
 
i pila dunjevaču
i vodu na slamku
kako karminom
ne bi zamastila čaše
 
želeo sam te
kao želju
za boljim životom
 
kao zatočenik slobodu
 
kao vernik Boga
 
želeo sam te, moja divna norik devojko,
da ti na jeziku meskalero kažem istinu
svoju istinu
zbog koje osećam kretnje u stomaku
 
u one dve reči istinu
kao žudnju za tvojim rukama sreće
i tvom vragolastom detinjem osmehu
koji je lomio barijere straha
 
izgubljen
u tvojoj nežnoj zlatnoj kosi
koja je mirisala na toplinu, na bliskost
u očima ispisana Nevremenost
 
i vedrina
rasuta na poljima radosti
koja snevao sam tako dugo
 
idem, idem dok je još lepo, rekao sam
a bilo je tri ujutru
i ličilo je na san iz kog nisam želeo da se probudim
 
kao noć koja mi je trebala
da traje večno
 
i dobio sam poljubac i zagrljaj od tebe
 
i to mi je bilo dovoljno
da uvidim cilj
i da počnem
da se nadam
 
da se nadam
 
... nečemu lepom
Photo by Boxed Water Is Better on Unsplash
Divna devojko zlatne kose,
 
nebo je bilo pomućeno sivim suzama prolećnog boga lepote
 
i tvoj glas me trgnuo iz teškog oklopa očaja
pod kojim skrivam tugu mnogih pijanih pločnika
jednog vremena, jedne mladosti
 
očima deteta
punim žara i ludila samo meni dragim
prizvala si me... kao zemlja žedna kiše
 
i pustila kosu da vijori
kao zastava pobede
ljubavi nad tamom
 
u tvom zlatnom plaštu video sam
polja pšenice
i zalaske krvavocrvenog podneva pod usamljenim drvetom
i dvoje kako se vole
u znaku Groma
u danima Groma
kada
ljubavi je sve manje
a sećanja na budućnost su uveliko živa
 
kada
dodir usana govori mnogo više
nego reči koje iz njih izlaze
 
kada
samoća je luksuz koji ne smeš sebi da dopustiš
 
kada
odlazak na letovanje, zimovanje ili planinu
nema smisla
jer nije važno mesto nego osoba
koja jeste ili nije tu
pored tebe
onda
kada najviše treba
 
kada
ono što slama nije strah
nego kriza duga četiri milje koja se iza njega skriva
 
i vera u blagost nečijih očiju
plavih i mekih
dubokih kao horizont
gura napred
da izdržiš razne muke
 
u svome liku nosila je gen mladosti
 
gen Drevnih
 
i osmeh deteta
 
ogledao sam se u tim ogledalima Kosmosa
i divio nečemu
što je iz njih isijavalo
 
u perimetru
 
ušuškani
 
kaktusi tu okolo
 
svežina noći
 
Arizona
je spavala
 
ležali smo na pesku
i držali se za ruke
 
iznad nas – prastare zvezde u sazvežđima neznanim
 
mlečna zrnca Kosmosa
 
ima ih tako mnogo...
 
jesmo li stvoreni da najbolje vreme svojih života
provedemo usamljeni
u paničnom strahu, grču, i depresiji
ili je moguće
pobeći usudu
 
pobeći
sa nekim
 
jesu li moju dušu obavile šine slepih koloseka
što se tope na horizontu julskog povečerja
gde čekao sam na zagrljaj
na dodir
zlatokosog božanstva
 
ti mala blesava bubo,
što mislima letiš posvuda
čemu sve te mentalne igre
kada cena je visoka
za oboje
 
došao sam do vrhunca kabeza tanga
ušetao kao filmska zvezda bez pratilje
i propratnog dekora
 
fontana na skveru je pljuštala
 
tango je samo podgrevao žudnju
 
karnevalska atmosfera koju je mini-cirkus pravio
činila je da sve okolo izgleda nestvarno
 
i mogao sam samo da mislim na nju
 
i pojavila se
deset minuta kasnije
 
sa drugaricom
sijajući nekom nevinom čistoćom
 
i nadao sam se nečemu dobrom
 
imao sam taj osećaj
kao kad se približavaš nečemu
 
nečemu što voliš
 
Photo by Tim Mossholder on Unsplash
Srđan Teofilović

Оставите одговор Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Архиве

  • јун 2022
  • мај 2022
  • април 2022
  • март 2022
  • фебруар 2022
  • јануар 2022
  • децембар 2021
  • новембар 2021
  • октобар 2021
  • септембар 2021
  • август 2021
  • јул 2021
  • јун 2021
  • мај 2021
  • април 2021
  • март 2021
  • фебруар 2021
  • јануар 2021
  • децембар 2020
  • новембар 2020
  • октобар 2020
  • септембар 2020
  • август 2020
  • јул 2020
  • јун 2020
  • мај 2020
  • април 2020
  • март 2020
  • фебруар 2020
  • јануар 2020
  • децембар 2019
  • новембар 2019
  • октобар 2019
  • септембар 2019
  • август 2019
  • јул 2019
  • јун 2019
  • мај 2019
  • април 2019
  • март 2019
  • фебруар 2019

Категорије

  • AFORIZMI
  • ARHIVA BROJEVA
  • AUTORI
  • DRAMA
  • ESEJ
  • FILM I POZORIŠTE
  • FOTOPIS
  • GALERIJA
  • HOROR I FANTASTIKA
  • INTERVJU
  • IZ STAROG ČASOPISA
  • JEZIČKI VAVILON
  • JUNAKINJE KOJE RUŠE LIMITE
  • KRITIKA
  • MI O DRUGIMA, DRUGI O NAMA
  • MUZIKA
  • NOVO NA POLJU KNJIŽEVNOSTI
  • OGLEDANJA
  • POEZIJA
  • POZVANI SMO – BILI SMO
  • PROZA
  • SERIJAL: DOKTOR I NJEGOVE SMRTI N. Đ.
  • STRIP
  • TVOJ GRAD
  • ОДБЕГЛИ ДЕДА МРАЗОВ ПОМОЋНИК
©2022 BEZ LIMITA | WordPress Theme by Superbthemes.com