Bilo jednom u zemlji slovenskoj… Bilo je jednom – a za ceo život bilo je jednom u Srbiji... zemlji razorenoj dvoje razorenih ljudi svako na svoj način pronašli su nešto neku toplinu, neku milost neku svrhu neki tračak svetla i nade provirio bi tih jutara kada su se zajedno budili i živeli neku vrstu zajedničkog života neku vrstu privatnog raja imali su sve one dobre stvari života bez groznog opterećenja koje dolazi posle dvadeset pete i često oduzima volju, oduzima svrhu, ubija veru, uzima nadu to dvoje ljudi videli su izmaglicu prolećnog osvita i uspavani grad nad kojim se uzdizalo bledonarandžasto plavetnilo neka vrsta praiskona i želje da se vrate onim zvezdanim gradovima gore, iznad, u Plejadama bilo jednom... u zemlji slovenskoj
Sanjiva jutra plutajući horizonti Osvita bestelesnost hladnoća i svetlost Zimskog Sunca na prozoru, ruke na simsu, pogled u daljinu ... njeni dodiri po mojim golim leđima i koža se ježi osećam njenu vilicu na svom desnom ramenu čudesnost i nisam u Šangri-La, niti Šambali ili Eldoradu, a imam bogatstvo Univerzuma na svom desnom ramenu i dodire Plejađanskog božanstva po svojoj koži i molekuli u krvotoku vru sila Slave pulsira mojim genetskim kodom indukovana blizinom dvoje potomaka Drevnih zlatokosa božanstva Svarge i Asgarda sjedinjeni nemo posmatramo rađanje ponovni osvit Drevne rase u Novim Teritorijama i beše reč: Volim te
Otišao u Drevnu šumu, nisam dugo bio dan je bio sunčan, prolećni i lep šetao sam među stablima četinara neke ptice su pevušile okolo braon leptir sa žutim tačkama sleteo je na komad drveta pored, milion čudnih mušica rojilo se u vazduhu kod česme par muškarac i žena njihov pas je prevrnute glave jezikom hvatao vodu oni su se nasmejali žena je veselo češkala psa koji se zadovoljno izvrnuo na leđa šetajući kroz šumu, pokušao sam da dobijem neki znak, neki odgovor osetio sam dva mirisa prvi je bio miris proleća 2005. i nje, njenog osmeha, njenih naočitih zuba, njenih zelenih očiju, njene lepršave zlatne kose i arijevske bele kože sedam penzionera na klupi priča o protestima protiv diktatora i njegove kamarile u Beogradu crni pas lutalica sedi ispred njih na spomen-ploči poginulih Rusa i drugih začuđeno blene u mušice koje lete okolo dva dečaka tapšu rukama i glasno razgovaraju, igraju se neke igre drugi miris – detinjstvo, letovanje u Hrvatskoj negde kod Kupara, brat i sestra, tetka i njen treći muž, otac, majka, plovili smo svojim čamcem po bleštavozelenoj vodi te uvale, sa obe strane planine i drveće neverovatnog zelenila i to plavo nebo i to prijatno zaslepljujuće Sunce pre 29 godina 1988. dečko i devojka, oko 20 godina, na klupi njegova glava u njenom krilu ljubi ga i češka sećam se... i ona me je tako ljubila u svom zagrljaju osećao sam se tako puno tako sigurno tako srećno smisleno i svaki naš susret po gradu bio je kao prvi put iznova bih se čudio i ponovo zaljubljivao u nju čekao sam je jednog ovakvog dana ispred muzičke škole da joj se završe časovi kod Teatra Joakim Vujić i pojavila se iznenada iz pravca Male vage imala je tamnoplavu majicu Sunce joj je bilo iza leđa kroz procepe svetlosti među prstima video sam njen lik okupan Suncem kosa joj se vijorila i iskrice su svetlucale u njenoj zlatnoj kosi ... kao zrnca zlata u reci... ... bilo ih je tako mnogo... naša zastava ljubavi i pobede nad tamom i osmeh se prolomio njenim jagodicama i ti lepi zubi i te zelene oči koje su se obradovale ovim plavim sećam se a onda poče bluz naša Šumadija pevala je o sreći bili su to dani blistave radosti kada je Jarilova milost obasjavala našu mladost
Pukovnikova kći razdvajaju nas granice prošlosti geografija države koja više ne postoji čije sam ja dete i reka Vremena u koju kročimo menjajući se ... nepromenjeni znam da znaš da te volim jedino kako umem i znam da u tvom životu sada ima neko drugi veoma nalik meni i mada ne poznajem zvuk ... tvoj glas mi govori da sada sve je u redu i nestaje u blokadi sećanja kada ujutru podignem zastore, a Sunce blesne mi u oči i mada ne poznajem konture ... tvoja gola koža prati me kao sopstvena sena dok se gelenderom spuštam niz stepenice Java tamo dole u Koridorima snova nosiš moje prezime i u sebi deo mene koja su to sveta mesta po kojima si iscrtala Kolovrat? hoću li prateći tragove tvoje, uspeti da pronađem sebe? hoću li na tvojim ogoljenim leđima prepoznati tragove Drevnih? gorljiva želja kao glad neumoljiva što me goni da te tražim da se borim jer samo još tu jednu nadu i imam da ćemo se sresti s osmehom u zagrljaj u zagrljaj s osmehom blizu jedno za drugo uprkos svim šansama i svemu vidi, moje oči menjaju boju kada si ti tu pogledaj, gde se nebo dodiruje ...sa zemljom u pravcu gde Sunce zalazi na osmatračnici starog utvrđenja opsesija, strast, ljubav, požuda, dvogodišnja čežnja Stribogovim vetrovima nošeni k tebi je li to zlatni haos koji viđam decenijama na onoj strani Vremena? je li to nuklearno popodne prelomljeno kroz vlati tvoje sunčane kose? dodir nepoznat rečima mirišeš na lipu tamo gde se dve slobode uvijaju u jednu iz koje potiče sve (I. K.)
Divna noć punog Meseca ogromno žuto blešteće oko večeri nebo vedro – kao da je pred svitanjem voleo bih da se pretvorim u goluba velikih visina i da preletim daljine koje nas dele devojko zlatne kose
Divlje dete pšeničnih polja Izranjaš iz ravnice, iz zemlje, iz polja izranjaš sa osmehom rascvetalih lipa i budiš plamene stepe Drevnih kćeri boga Izobilja, Pobede i Slave, ovenčana zracima kolovrata u svojoj zlatnoj kosi čuvaš mirise lipnja i radosti i pokretima ruke pozivaš Proleće k sebi šest dana pre Nebeske Svadbe i video sam tvoj poziv u viziji Zlatnog Haosa u beloj odori zaklonjena među šibljem pšenice osmehom jutra dozivala si Jarila sa očima neba sa očima Deteta sa dodirom Munje i mirisom platana koji se širio oko njega snevala si ga na polju, ležeći i gledajući u zvezdano Svarogovo nebo u Plejade odakle su vaši preci došli i rekli: Vi ćete naslediti svet jer vaše ime je Lepota i Ljubav u mesecu Boga Četiri Strane Sveta Sever je dozivao Jug na osamljenom polju devičanski zlatnom i Jarilovi konji uzleteše prateći drevnu runu izgovorenu tako da se nebo prolomilo pod težinom Perunove sekire i dažd je pao ... zatvorila je oči, kiša joj je milovala usne, povikala je njegovo ime radosno i on se stvorio kraj nje, držeći njenu ruku, pogledao je sa milošću oči Neba i oči Zemlje Nebo je vodilo ljubav sa Zemljom uranjajući sa osmehom vetra što je njihao stabljike pšenice
Lepa moja norik devojko, bio je to beli Božić i sneg se drobio napolju pod đonovima svih cipela grada a miris noći prizivao je neke stare razloge zbog kojih se sećam stvari koje su me činile tužnim nosila si izazovni tamnocrveni karmin i vedar osmeh skrivenog jezera koji je unosio toplinu unosio smirenost u dušu stajala si prekoputa mene u zelenom sakou koji je isticao te divne oči i pušila jednu cigaretu za drugom i želeo sam te... da razgovaram sa tobom i gledam kako ti oči sijaju drevnim plavetnilom mrdala si u ritmu blagog džeza i pila dunjevaču i vodu na slamku kako karminom ne bi zamastila čaše želeo sam te kao želju za boljim životom kao zatočenik slobodu kao vernik Boga želeo sam te, moja divna norik devojko, da ti na jeziku meskalero kažem istinu svoju istinu zbog koje osećam kretnje u stomaku u one dve reči istinu kao žudnju za tvojim rukama sreće i tvom vragolastom detinjem osmehu koji je lomio barijere straha izgubljen u tvojoj nežnoj zlatnoj kosi koja je mirisala na toplinu, na bliskost u očima ispisana Nevremenost i vedrina rasuta na poljima radosti koja snevao sam tako dugo idem, idem dok je još lepo, rekao sam a bilo je tri ujutru i ličilo je na san iz kog nisam želeo da se probudim kao noć koja mi je trebala da traje večno i dobio sam poljubac i zagrljaj od tebe i to mi je bilo dovoljno da uvidim cilj i da počnem da se nadam da se nadam ... nečemu lepom
Divna devojko zlatne kose, nebo je bilo pomućeno sivim suzama prolećnog boga lepote i tvoj glas me trgnuo iz teškog oklopa očaja pod kojim skrivam tugu mnogih pijanih pločnika jednog vremena, jedne mladosti očima deteta punim žara i ludila samo meni dragim prizvala si me... kao zemlja žedna kiše i pustila kosu da vijori kao zastava pobede ljubavi nad tamom u tvom zlatnom plaštu video sam polja pšenice i zalaske krvavocrvenog podneva pod usamljenim drvetom i dvoje kako se vole u znaku Groma u danima Groma kada ljubavi je sve manje a sećanja na budućnost su uveliko živa kada dodir usana govori mnogo više nego reči koje iz njih izlaze kada samoća je luksuz koji ne smeš sebi da dopustiš kada odlazak na letovanje, zimovanje ili planinu nema smisla jer nije važno mesto nego osoba koja jeste ili nije tu pored tebe onda kada najviše treba kada ono što slama nije strah nego kriza duga četiri milje koja se iza njega skriva i vera u blagost nečijih očiju plavih i mekih dubokih kao horizont gura napred da izdržiš razne muke u svome liku nosila je gen mladosti gen Drevnih i osmeh deteta ogledao sam se u tim ogledalima Kosmosa i divio nečemu što je iz njih isijavalo u perimetru ušuškani kaktusi tu okolo svežina noći Arizona je spavala ležali smo na pesku i držali se za ruke iznad nas – prastare zvezde u sazvežđima neznanim mlečna zrnca Kosmosa ima ih tako mnogo... jesmo li stvoreni da najbolje vreme svojih života provedemo usamljeni u paničnom strahu, grču, i depresiji ili je moguće pobeći usudu pobeći sa nekim jesu li moju dušu obavile šine slepih koloseka što se tope na horizontu julskog povečerja gde čekao sam na zagrljaj na dodir zlatokosog božanstva ti mala blesava bubo, što mislima letiš posvuda čemu sve te mentalne igre kada cena je visoka za oboje došao sam do vrhunca kabeza tanga ušetao kao filmska zvezda bez pratilje i propratnog dekora fontana na skveru je pljuštala tango je samo podgrevao žudnju karnevalska atmosfera koju je mini-cirkus pravio činila je da sve okolo izgleda nestvarno i mogao sam samo da mislim na nju i pojavila se deset minuta kasnije sa drugaricom sijajući nekom nevinom čistoćom i nadao sam se nečemu dobrom imao sam taj osećaj kao kad se približavaš nečemu nečemu što voliš
Srđan Teofilović