Divna Vuksanović, redovni profesor Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu, književnica i filozof, poeta sa dušom deteta i zvezdama u očima, kakve imaju samo oni iskreni tragači za smislom u ovom svetu besmisla: dalekim i sjajnim, pretočila je svoje poimanje sveta u
poetsko-filozofsko delo Vetar sa zvezdane planine. Zvezdana planina je utočite onima koji neguju dete u sebi. Do nje se stiže na krilima vetra. Dovoljno je da čvrsto zatvorite oči i jako poželite.A kada se konačno nađete u polju jagoda u postelji od meke trave i prezrelih mirisnih plodova, pogledajte u nebo, osetićete da ste prvi put istinski živi i srećni.
Nedavno ste objavili knjigu Vetar sa zvezdane planine u izdanju Čigoje, koja otvara niz značajnih pitanja i poziva čitaoca na buđenje. Šta Vas je inspirisalo na stvaranje?
Knjiga je nastajala spontano, i to na Fejsbuku, odnosno na mom alternativnom profilu. Tokom interakcija s Fejsbuk prijateljima/prijateljicama, nizale su se najpre jednostavne rečenice, a potom i neznatno duži delovi teksta. Uglavnom, s pisanjem sam započela na dan punog meseca; on je, izgleda, glavni krivac što su spontane rečenice počinjale da teže ka koherentnom rukopisu. Nadalje me je vodila intuicija, kao i zahtevi prijatelja koji su reagovali na objave. Neki od njih bili su baš uporni – zahvaljujem im na stalnim podsticajima za pisanje.
Kome je knjiga namenjena?
Knjiga Vetar sa zvezdane planine namenjena je deci svih uzrasta. Jer na izvestan način predstavlja nastavak mojih ranijih pokušaja da pišem za maštovite i osetljive čitaoce koji čuvaju sećanje na detinjstvo. Slična nastojanja imala sam pišući knjige o trolovima (Život sa trolovima, Štipaljka u hulahopkama i Lezi mi na leđa, trole); ispostavilo se da ih čitaju svi, ali najviše visokoobrazovana čitalačka publika i tinejdžeri.
Čitaocu se, na momente, Vaša knjiga može učiniti slična knjizi Mali princ Antoana de Sent Egziperija. Mali princ je, na izvestan način, junak našeg detinjstva. Gde se filozofsko-poetski izraz dveju knjiga prepliće, a gde se razilazi?
Na prvi pogled, sličnosti su nesporne. Glavni junak je dečak, i to usamljeni dečak; on odlazi u planinu i otkriva svet oko sebe, odnosno prirodu; s njom uspostavlja prisnost i komunikaciju. Ruža u slučaju Malog princa i jagodno polje u rukopisu Vetar sa zvezdane planine metafore su za netaknutu prirodu koja zadobija antropomorfna obeležja. Nalik na Malog princa, knjiga je ilustrovana odgovarajućim crtežima koji su takođe u funkciji podsticanja mašte čitalaca; ilustrovao ju je moj prijatelj, akademski slikar Dragan Ćalović. Poetički gledano, ove dve knjige bitno se razlikuju – dok je Mali princ maštovito razbarušen, Vetar sa zvezdane planine je minimalistički sveden na jednostavne situacije, radnje i gestove…
Glavni junak svoju sreću pronalazi u svetu koji ga okružuje. O tome kaže: Legao sam u jagodno polje licem okrenutim ka nebu. Pčelice su zujale oko mene. Bio sam srećan. Istinski živ i srećan. Kada ste se poslednji put osetili istinsku sreću?
Posle jedne hirurške intervencije koju sam imala u drugoj polovini protekle godine, bila sam prinuđena na karantin. Otprilike mesec dana nisam mogla da izlazim iz stana – iznova sam učila da hodam, u čemu mi je pomagao fizioterapeut; zbog anemije i opšte slabosti, kretala sam se samo po kući i povremeno vežbala korake na stepeništu. Bila sam željna da izađem napolje i osetim vetar… Moja prva šetnja i doživljaj vetra uživo (koji sam, inače, i sanjala) pružili su mi veliku radost. Baš kao i mali junak iz knjige, bila sam srećna…
Poslednjih meseci svet se suočava sa globalnom izolacijom. Međutim, usamljenost na globalnom nivou nastupila je mnogo ranije. Nikolas Kar primećuje da je ekran u tolikoj meri naš sluga da bi bilo gotovo neuljudno primetiti da nam je i gospodar. Na koji način se možemo osloboditi ovoghegelovskog odnosaroba i gospodara?
Taj deo, preuzet iz Hegelove Fenomenologije duha, često je navođen u savremenoj literaturi. Kod Hegela odnos rob–gospodar jeste celina (i zasniva se na uzajamnom priznavanju samosvesti, i to kroz borbu), ali to je ipak asimetrična celina. Naime, u hegelovskoj simbiozi – koja je, ujedno, koncentracija društvenosti – rob je potlačen (i pristaje na tlačenje), a gospodar tlačitelj. Marks je, tumačeći ovo mesto kod Hegela, tvrdio da se između te dve samosvesti pojavljuje rad kao odnos posredovanja, koji je određujući za (klasne) pozicije protagonista relacije, dok je Erih From ovaj odnos tumačio kao sadističko-mazohističku relaciju zavisnosti. Sloboda, kao mogući ishod ovog odnosa, istovremeno znači emancipaciju kako roba tako i gospodara, s tim da je klasa potlačenih ona koja, kroz revolucionarnu borbu, razrešava ovaj odnos, uspostavljajući posve novu paradigmu.
U vezi sa pomenutim problemom je i Vaša radio-drama Holter, koja će premijerno biti emitovana ovog proleća. Koju poruku ste želeli da pošaljete društvu?
Sada je već izvesno, dok ovo pišem, da radio-drama Holter neće biti realizovana ovog proleća, te izvođena na talasima Radio Beograda 2. Razlog je opštepoznat. Radnja drame dešava se u našem vremenu: tiče se medicine, rada socijalnih službi, porodičnih odnosa i medija. Glavna junakinja nosi holter 24 časa; za to vreme, život joj se intenzivira, usložnjava i drastično menja…
Razgovarala: Jelena Jocić