1. Samo nek ona tiho bdi kraj mene. Priznajem, plašim se da stradam od straha. Sebe opijam punom prazninom. Onda krene... Mučni sam pijanac od zemljinog praha. Ali njen dodir dovoljan je da ostavim sve. Čak i samu nju i obećane reči. Ja želeo nisam da se sa njom budim ko pre Jer ni zaspao nisam. Ko li me spreči? Možda sam sebi već prekratio put. Možda mi je ništavilo ostalo samo. Ko je od mojih bio soko, ako sam ja ut? Kad budem otišao u raj, saznaću tamo. Nek jednu noć ona kraj me spava... Onda kad mi zanavek padne glava. 2. Onda kad mi zanavek padne glava Možda će me zaborav zaobići načas. Mesec ume da budi san, a tminu živi java, Pak moja je svetlost, njezin mio glas. Ona ume da pogledom jednim Nazre mi dušu, ublaži setu. Zna kad se u mislima vidim bednim, Bez nje – bio bih sam u sumornom svetu. I ona možda nije najlepša žena. Ulica je ravnodušna kad ona korača. Iskrzana i ružna odeća je njena, U svom sjaju izgleda ko boginja plača. Al’ nju biram da volim. Sve dok mi život vene Njeno nek krilo ljulja parče ljudske stene. 3. Njeno nek krilo ljulja parče ljudske stene. Ako docnije ište, nek me zatre samo. I mesec na kraju dana sjaji bez svoje mene. A vredi li da život svoj čekanju damo? Da je ovo pitam, nisam se usudio. Ja sam krivac što me je mili anđeo kleo. Otišao sam, u tuđini sam se sam budio. Mogao sam sa sobom drukčije, nisam hteo. Sad od nje tražim da se o meni brine. O, kako me je nezahvalnim učinio svet. A uvek je ćutala kad joj nepravdu čine Nadom je zalivala našu ljubav, ko cvet. A sad nek njenu savest pusti goruća lava I nek oko njeno ne plače za onim što spava. 4. I nek oko njeno ne plače za onim što spava. Životu brzo dosadi svaka nova tuga. Zagrljaj utehu pruža samo ako je prava. A ja ne umem da grlim. Ja nemam ni druga. Koliko li je samo ljudi otvorenih rana. Koliko njih pod zemljicom crnom hoda? Retko se koja duša vine do božijih grana. Zemlja je triput teža od nebeskog svoda. Hteo bih sebi da uskratim sne, Moji dani zbog njih ne postaju lepi. Ja zaista neću ni život od pre. Zašto se prosto ne rodismo slepi? I kako bih zrake sunca uspeo da joj vratim Zarad boljeg sutra, zbog nje, biram da patim. 5. Zarad boljeg sutra, zbog nje, biram da patim. Čudno, ali sećam se da je i ona volela kišu. Sad sam i ja ko jesenji list, od vetra se klatim, A u kasnu jesen ruže ko negda ne mirišu. Sebe sam previše dao u zoru, Jer tad nisam znao da dan najduže traje. Hoću li dočekati veče, na čijem to dvoru? Radost je ako u naručju moje drage staje. Pitao sam dušu ište li nešto veće Da joj pružim i krenem da dišem, Al’ ona jadna čak ni mene samog neće. Sećanja moja umiru, a ne bih da ih brišem. Svaki zaboravljeni tren mom je jutru rana. Al’ nek bog obeća: svitaće osmeh mesto dana. 6. Al’ nek bog obeća: svitaće osmeh mesto dana! Mnogo je ljudi koji i u ovom trenu plaču. Jedna sudba isplete bogatstvo suznih đerdana, Pa ih zemlji daje, ko što se kamen klanja maču. Ako li je tačno da sve odvija ukrug, Čija li sam reinkarnacija ovako tužan? Ko li je zaboravio da gresima naplati dug, Pa ih dao meni? A ja već do narednog života dužan. Hvala slavnom, rano sam naučio da praštam. Ne ljutim se više nikom, nemam ni prava. Sad jedino volim da o (svačemu) maštam. U tome sam video nju kako mirno spava. Kad sretna bude osetila da je pomno pratim, U uglu usana njenih i ja ću rado da svratim. 7. U uglu usana njenih i ja ću rado da svratim Da udahnem svežinu i osetim milovanje mora, Da svoje bezbrižne dane u lepoti kratim I živim taj san i onda kad se budi sanjiva zora. Mislio sam previše o našem sastanku, Zbog toga sam danas opazio da se šeta. Onda je baš bila tužna na rastanku. I sad će, radi mene, da je poseti seta. Nisam joj prišao jer je lepa izdaleka Ili se samo plašim pogleda njenog. Koga li sada sama kraj reke čeka? Gleda li unepovrat onog izgubljenog? Sudbinu ću joj učiniti većom od njenog dlana! Samo nek se nebesko podzemlje drži mog plana. 8. Samo nek se nebesko podzemlje drži mog plana Jer najviše sam besan zbog jalovih želja! Pa zar ljudi nisu prikaz izobilja mana? A kao da se o mene ogrešila životna prelja. Kad hodam ulicom, svako za mnom gleda. Ko da mi danga na čelu stoji. Pre su me nudili vodom i kašikom meda, A sad se mene svako ko satane boji. Ne želim ni svojoj kući da navlačim bedu. Ko pašče neko, zavući ću se u gdekoji kut. Tamo ću čekati svoju prošlost bledu Jer sve će biti belo i hladno, ko moj skut. Al’ i pored toga što mi se na pola skratio vek Plamen u grudima mojim buja još uvek. 9. Plamen u grudima mojim buja još uvek, Al’ biram da o njemu ne pričam nikom. Kad tugu bude uplašio moj odocneli jek, Klanjaće se mnogi nad mojom besmrtnom slikom. Možda budem slavljen svakog drugog dana, Možda će i potonji o meni sve da znaju! A koja će na nebu moja biti strana? Hoće li mi sveća za pomen pomoći pri sjaju? Samo zasadite čempres kraj uzglavlja moga. Nek mi njegove grane čuvaju hlad. Ako li to slučajno razgnevi našeg Boga Nek seti se da sam ko starac umro, a bejah mlad. A sad me jedino njezin glas vodi kroz sne. Ona pak ne zna da je za me bila sve. 10. Ona pak ne zna da je za me bila sve. Sad kad je došla zima, čežnja je moja veća. Bože, nek je niko ne ljubi ko što sam ja pre! To izdržati neće ni moja usahla pleća! I nek jesam sebičan i nek mi svi sude! Nek me kamenuje i ovo nebo sivo! Kad mi je usne dala, kazah: „Nek me i ne bude!” Što se tako brzo ostvari? Jeste mi krivo. A tek njene ruke, tu je Bog skrio svoje blago! U njenim je očima zasadio tajnu sveta! Na njenim grudima spustio sve svoje drago, A učinio je lepom, ko da anđeo preda mnom šeta. Al’ ja, kako Njemu ne bi bila slična tek, Mom sam smislu života ubio vek. 11. Mom sam smislu života ubio vek. Mislio sam da će mi taj teret pasti lako. A za sebe nisam znao da sam ko pamuk mek I da me muka stiže, a bol već voli jako. Hteo sam da sva jutra ovog sveta Priredim u njenu čast i slavu, Da uzberem sve ruže i sve što cveta I sa neba da joj spustim njenu zvezdu plavu. Hteo sam joj još dosta toga reći: Da se noć njoj klanja, da zbog nje umire dan Hteo sam joj pokazati deo o sreći. I sve što sam hteo, nedostižan je san! A ono najbolnije, to sam joj rekao sve! Eol me na grudima nosi, ko i rastanak pre. 12. Eol me na grudima nosi, ko i rastanak pre. Pitam se, kako će dalje prolaziti vreme. Hoće li kad je za ruku pitaju reći ne? Hoće li zajedno sa mnom truliti ljubavi seme? Osećam pogled osude na leđima svojim I znam da nisam smeo da mislim na to. Evo, priznaću, zaborava se najviše bojim. Ne smem da joj branim, drugih ljubavi nek ima sto! Al’ nek me u kutu njenog srca uvek ima Nek me čuva da mi se ne izbriše trag. Ako mora, nek i druge u srce prima. Al’ nek joj ja, od svih, ponajviše budem drag. Biće tužna kad se načini takav splet. Nek smrt moja olakša njenoj duši svet 13. Nek smrt moja olakša njenoj duši svet. Znam da će joj pogled moj biti ko sat. Ona će biti kazaljka što otkaza let. Ranila me je ljubavlju, a đavo ju je hrabrio ko brat. Koliko li je samo snage u meni, Pa da o ovome pričam ko da nisam kriv. To što me misli vuku ka ovoj ženi, Samo to, dokaz mi je da sam još živ. Jer, kad bih sebe uzalud mučio Pitanjima šta sam mogao da joj dam, Ne bih se u tuzi ovako skučio. I pri odlasku svome ne bih bio sam. Ona će, u stvari, biti tu kad me ljubi svet. U tmini i sveća gori, al’ leptiru ne olakšava let. 14. U tmini i sveća gori, al’ leptiru ne olakšava let. Možda ću neoprezan njena krila da spalim. Bez nje će ko bogalj ostati netaknut cvet. Možda ću bez nje i sebe prestati da žalim. Kažem joj sada oprosti za strašne reči, Za sva dela neučinjena, a lepa. Žalim što mi se nada rodila uboga i slepa I što će sudbinski put da me spreči Da joj blagim dodirom ruke priznam smelo Da je bila moje sunce i hlad na kraju dana. Poljubac bih joj blago utisnuo u čelo Al’ beleg to bi bio od milion rana. Sada kad je sve živo u meni stalo da vene Samo nek ona tiho bdi kraj mene. 15. Samo nek ona tiho bdi kraj mene, Onda kad mi konačno padne glava. Njeno krilo nek nuna parče ljudske stene I nek oko njeno ne plače za onim što spava. Zarad boljeg sutra, zbog nas, biram da patim! Al’ nek Bog obeća: svitaće osmeh mesto dana U uglu usana njenih i ja ću rado da svratim, Samo nek se nebesko podzemlje drži mog plana. Plamen u grudima mojim buja još uvek. Ona pak ne zna da je za me bila sve. Mom sam smislu života ubio vek! Eol me na grudima nosi, ko i rastanak pre. Nek smrt moja njenoj duši olakša svet. U tmini i sveća gori, a leptiru ne olakšava let.

Bojana Miljković rođena je 2003. godine. Živi u selu Berivojcu, nadomak Kosovske Kamenice. Osnovnu školu „Desanka Maksimović” i Gimnaziju završila je u Kosovskoj Kamenici, te se odlučila da nastavi svoje školovanje na Departmanu za srbistiku, na Filozofskom fakultetu u Nišu. Interesovanje prema književnosti postoji od osnovne škole, ali je intezivnije počela da se bavi pisanjem poslednje dve godine. Početak njenog stvaralaštva obeležile su kratke priče u kojima su bile zastupljene teme iz svakodnevnog života (bolest, razočarenja, poroci…). Trenutno piše poeziju. Motivi koje su prisutni u njenim pesmama su slični gore navedenim, ali se trudi da kroz rad eksperimentiše stilovima. Dobitnica je mnogobrojnih nagrada kao što su Rukopisi 44, zbornik Šraf 2022, Ubi me prejaka reč, Sinđelićeve čegarske vatre itd. Autor je zbirke poezije Ruke i zbirke proznih radova Svet iz kraja.
