– O čemu razmišljate, Miloše? – tražio je moj lutajući pogled po prostoriji.
– Da li je smrt isto što i kraj života, doktore? – postavio sam posve logično pitanje.
Uzdahnuo je umorno.
– Ponovo pričamo o Vašoj majci?
Klimnuo sam glavom.
– Ako se to biće uopšte i može nazvati mojom majkom – dodao sam setno. – Nije mi bilo ni deset godina, ali znam da je ono što sam video stvarnost.
– Želim da čujem celu priču, od samog početka – uzeo je svesku debljih korica i smestio je u krilo – Recite mi sve čega se sećate.
Osećao sam se uzbuđeno, kao pred neki veoma važan govor. Bilo mi je nelagodno da se vraćam na događaje koji su ostavili duboku ranu na mom srcu, ali me je tešila misao da će doktor možda konačno da poveruje u moju priču.
– Te večeri čula se strašna buka u predsoblju kuće, pomešana s neartikulisanim glasovima naših roditelja. Marija me je gledala zabrinutim pogledom. Ni sam nisam uspeo da sakrijem strah iza staklastih očiju. ‒ Sačekaj me ovde ‒ rekao sam joj i otrčao do vrata da vidim šta se dešava. Kao stariji brat osetio sam se zaštitnički, jako, ali se fasada te lažne hrabrosti brzo srušila. Strah se ogolio kada sam pomislio da me nešto strašno čeka sa druge strane vrata.
– Šta ste mislili da ćete videti tamo? Šta Vas je toliko plašilo?
– Vodozemci.
– Ko su ti vodozemci?
– Nisam siguran. Otac mi je govorio da su nastanili zemlju još u srednjem veku i da su jako opasni. Često se pretvaraju u ljude.
Klimnuo je glavom pokazavši da razume.
– Nastavite.
Zakašljao sam se, pročistivši grlo.
Otac je ušao u prostoriju oborenih ramena. Znao sam da nešto nije u redu, čim sam ugledao njegov turoban izraz lica. ‒ Vaša majka… ‒ rekao je ‒ ona se više neće vraćati. Tada sam znao da je umrla.
– Znali ste da je dugo pre toga bila jako bolesna, zar ne?
– Otac nije krio to od nas. Rekao je da boluje od nekog teškog oboljenja kože, zbog koga je godinama ležala u postelji, nepokretna.
– Da li ste prisustvovali sahrani Vaše majke? – upitao je, iako sam siguran da je već znao odgovor na to pitanje.
– Nije bilo sahrane – skupio sam ramena, posramljen – Otac je zakopao telo iza kuće, sam. Nije dozvolio ni da je vidimo u užasnom je stanju, kako je govorio.
– Da li postoji mogućnost da Vas je lagao?
– Ne! – stao sam u očevu odbranu – Nikada ne bi učinio tako nešto.
– Kada ste ponovo videli Vašu majku?
– Te iste večeri, u košmaru. Išao sam u podrum po hranu, pa zastao na vrhu stepeništa. Čudovište modrog tela stajalo je u mraku, posmatrajući me. Začudo, u tom trenutku nisam osećao nijednu emociju, pa ni strah.
Doktor me je pomno posmatrao, analizirajući moj psihomotorni nemir i sadržaj sna istovremeno.
– Mislite da je to čudovište iz sna bila Vaša majka?
– Naravno.
Nije pokušavao da opovrgne moja uverenja, kao što sam očekivao. Nastavio je s pitanjima.
– Šta mislite, koje je značenje tog sna?
– Najavljivao je njen dolazak – odgovorio sam kao iz topa.
Promeškoljio se u fotelji, očigledno nezadovoljan odgovorom. Sada mi se obratio tiše i sporije.
– Pokušajte da san osmotrite kao zasebnu celinu, bez događaja koji su usledili nakon njega – spustio je pogled ka svesci, uperivši hemijskom u beleške – počnimo od Vaših osećanja. Šta mislite, zbog čega niste osetili strah?
– Ne znam. Možda zbog toga što je to bio san.
Klimnuo je glavom, pa dodao:
– Pokušajte da nađete još neko objašnjenje.
Primakao sam pesnicu licu, naslonivši obraz na nju.
– Smrt o majci me je zatekla nespremnog, iako sam negde u podsvesti očekivao da će umreti. Uzevši u obzir njenu tešku bolest… jednostavno sam naslućivao. U tom trenutku i dalje nisam bio svestan onoga što se dogodilo.
– Poricali ste realnost?
– Jesam – odgovorio sam iskreno. – Nisam želeo da je prihvatim. Samim tim sam verovatno potisnuo i emocije, pa i sam strah.
– Nemojte kriviti sebe zbog toga – obratio mi se empatičnim tonom, videvši da tonem u samosažaljenje. – Verovali ste da zvukovi u kući potiču od vaše majke. Zato ste bez straha pratili buku tražeći nju.
– Na kraju sam video čudovište i na javi – dodao sam hladno.
– Da li ste sigurni?
Skrenuo sam pogled u stranu i ćutke klimuo glavom.
– Kako je izgledalo?
– Ne znam. Ličilo mi je na leš… kao da je izašao iz močvare.
– Iste one kraj koje ste se igrali sa Marijom kada ste bili deca?
– Baš te.
– I o kojoj ste slušali razne priče strave od starijih meštana?
Videvši kuda ovo vodi, počeo sam kritički da posmatram san. Čudovište koje sam pre majčine smrti zamišljao izgledalo je slično kao ono iz sna.
– Kada tako postavimo stvari, postoji mogućnost da sam majčinu smrt i bolest povezao sa predstavom o sablasnom stvorenju iz močvare.
– Dobro Vam ide – rekao je ohrabrujuće, pa se vratio beleškama. – Ranije ste pomenuli da ste u snu videli sveću na trpezarijskom stolu. Šta mislite, odakle se stvorila u celoj toj priči?
Osmehnuo sam se, znajući odgovor.
– Ista ta sveća gorela je kraj njenog kreveta mesecima pre nego što je predala dušu đavolu.
– Kako znate da nije otišla Bogu? – upitao je, kao da sumnja u moju veru.
Osmehnuo sam se teško.
– Ono što sam viđao danima nakon toga nije bilo božje stvorenje.
Podigao sam glavu ka doktoru, očekujući komentar povodom tvrdnji koje sam izneo. Mislio sam da će pokušati da me razuveri, ali nije. Ćutke je klimnuo glavom, pokazavši mi rukom da nastavim. Verujem da je hteo da čuje i ostatak priče, pre nego donese sud o mom mentalnom zdravlju. Još uvek sam u igri,pomislih, uveren da još ima nade da poveruje u priču.
– Naredno jutro Marija je pred vratima sobe našla parče hartije na kome je drhtavom rukom bila ispisana poruka:
Otišao sam i ne znam kada ću doći. Ako se bude vratila, bežite!
Volim vas,
Tata
– Da bežite, od koga?
– Verovatno od majke. Otac je verovao da je ona jedna od vodozemaca. Bio je u pravu.
– Kako znate?
– Video sam je. Te noći je sedela za trpezarijskim stolom, zureći u sveću. Imala je modru boju kože i prste na rukama spojene kožicom – od ponovnog prizivanja slika u sećanje osetio sam mučninu. – Pogledala me je kao da sam nekakav plen. Imala je tamnožute oči. Svetlele su na polutami. Na čelu joj je bilo nešto nalik skoreloj krvi.
Jeza mi je stresla telo dok sam kopao po sećanjima, vraćajući slike u svest. Prizori stvorenja bili su odvratni. Nisam smeo da zažmurim, jer, kad god sam spustio kapke, video sam kako zuri u mene iz mraka.
– Kako mislite da se vratila sa onog sveta?
– Vratili su je pripadnici njene rase. Sada je bila deo njih.
– A ta krv na čelu… zar ne mislite da je neko pokušao da joj naudi?
– Jedino ako se branio od nje. Možda je povredu zadobila kada se vraćala iz sveta mrtvih.
– Znate, postoje slučajevi u kojima je izbegnut smrtni ishod kod ljudi koji pate od bolesti koju je imala vaša majka.
– Šta želite time da kažete? – osetio sam narastajući nemir.
– Možda je preživela.
– Ne! – poskočio sam sa stolice. – Ona je umrla, znam to!
– Otkud znate? – suprotstavio mi se. – Niste videli njen leš?
Njegov provocirajući ton pokazao je da sumnja u istinitost moje priče. Počeo sam da gubim stpljenje.
– Otac nam je rekao i ja mu verujem!
– Šta mislite da se dogodilo sa njim? Čini se da je Vama i Vašoj sestri ostavio oproštajnu poruku.
– Verovatno ga je čudovište ubilo.
– Imate li neki dokaz za to? – njegovo isleđivanje činilo me je sve nervoznijim.
– Nekoliko dana kasnije našao sam njegov grob iza kuće – sve izraženije sam mlatarao rukama.
– Kada ste ga našli?
Spustio sam glavu i stegnuo usne, setivši se tragičnog događaja.
– Nedugo nakon smrti moje sestre.
– Zbog toga ste danas ovde, zar ne?
– Molim?
– Zašto ste ovde, Miloše?
Promrdao sam usnama, ne želeći da odgovorim na pitanje, iako sam vrlo dobro znao odgovor.
– Recite, slobodno – hrabrio me.
– Želite da iskamčite moje priznanje? – sarkastično sam odvratio.
– Ne, naravno. Želim samo da čujem da li znate zbog čega ste ovde.
Skrenuo sam pogled u stranu, kao da želim da sakrijem nešto.
– Zbog ubistva sestre.
Zavalio se udobnije u stolicu i zatreptao.
– Umrla je nedugo nakon što je čudovište ušlo u vašu sobu i leglo kraj nje, zagrlivši je poput majke.
– Ne govorite to! – brecnuo sam se na njega.
Podigao je ruke u znak predaje.
– U redu, neću. Ispričajte mi onda šta se dogodilo nakon što ste uzeli pušku.
– Doneo sam je iz očeve ostave i ubio čudovište.
– Šta se dogodilo sa Marijom?
Zažmurio sam, istisnuvši suze iz očiju. Nisam želeo da se sećam tog dela priče.
– Ubilo ju je pre nego sam stigao da je spasim.
– Spasili ste Mariju?
– Da, jesam – odgovorio sam bez kolebanja.
– Kako?
– Rekao sam Vam: tako što sam ubio čudovište.
– Mislite da ju je ugrožavalo? Kako ste mi ranije rekli, delovalo mi je kao da je bila potpuno srećna u zagrljaju čudovišta.
Osmehnuo sam se cinično, kao da je izgovorio najveću glupost.
– Srećna? Hah! Kako možete reći to? Ono ju je ubilo!
Doktor skrenu pogled u stranu i promeškolji se u stolici, protrljavši oči.
– A šta se desilo u samom trenutku pre nego što ste povukli obarač na pušci?
– Ne sećam se.
– Da li se Marija isprečila između Vas i Vaše… – zastao je, ispravivši se – i tog čudovišta?
– Ne sećam se, kažem Vam. Mislim da je skočila ispred cevi pre nego… – u umu mi je zavladao haos. Više nisam bio siguran u ono što govorim. – Ne, nije tako bilo.
– Nego?
– Ne znam, ne znam – bunio sam se. – Ali znam da nije tako bilo. Metak je promašio Mariju i pogodio čudovište.
– Recite mi, Vaš otac… bolovao je od paranoidne šizofrenije?
– On je bolest držao pod kontrolom – branio sam ga – sve dok nije… – u tom trenutku mi se kroz bljesak svetlosti javila slika mrtvog čoveka kako leži nepomičan u sobi, sa metalnom šipkom probodenom kroz grudi. – Ne, ne – osporavao sam sopstvene misli. – On nikada ne bi digao ruku na sebe.
– Vaš otac je izvršio samoubistvo?
– Ne, nije. Ne znam. Možda – potiljačni deo glave sve više mi je pulsirao. – Rekao je da su ga terali da učini to, ali verujem da nije podlegao pritiscima.
– Ko ga je terao?
– Vodozemci. Neki od njih.
– Vodozemci nalik čudovištu koje je nastanilo kuću, glumeći Vašu majku?
– Da.
– Da li Vas je neko od tih čudovišta teralo da uradite nešto?
– Da, ali i ja sam baš kao i otac odoleo pritiscima. Mi samo jaki!
– Šta Vam je govorilo?
– Htelo je da ubijem sestru, ali ja nisam pristao na to. Zato su oni to učinili umesto mene.
– Puškom?
– Ne, ne… iskidali su joj vrat zubima.
– Gde su sada ti vodozemci, Miloše? Da li ih viđate i danas, ovde?
Bojažljivo sam se osvrnuo oko sebe, a onda se nagnuo ka doktoru, poverivši mu tajnu.
– Tu su među nama, doktore. Sve vreme su ovde. Vrebaju iz senke.
– Da li Vam govore nešto?
– Govore mi da se ubijem. Ali ja sam jak kao moj otac i nikada to neću učiniti!
Na putu do sobe video sam jednog od njih na hodniku. Pomerao je metlu levo-desno, praveći se da čisti pod.
– Evo ga, doktore, vidim ga! Tu je! – ceo hodnik odzvanjao je od moje vike.
Doktor se, međutim, nije oglasio. Rekli su mi da me ne čuje, ali nisam verovao u to. Možda su ubili i njega. Jedini čovek u koga sam imao poverenja bio je mrtav? Da li sam ponovo ostao sam? Vrištao sam iz sve snage, vapeći za pomoć. A onda sam osetio oštar bol u ruci. Činili su sve da me ubiju. Polako sam tonuo u večni san.
Aleksa Kostadinović
Foto: Unsplash