Ljubav Molimo sunce da ne gasne dan. Ostali bismo još malo deca. Idemo dugo kroz jesenji suton. Oko nas magla i ljudi – senke. Hoću da kažem nešto lepo. Reč mi beži, plašljiva ptica. A ti me gledaš, smešiš se tiho. Mora su topla, plava, duboka. Još uvek ćutim, slutim da volim. Zar je i ljubav ponekad nema? Lišće umire, svelo i tužno, ali iz smrti se nesto rađa. Ovde si, mirno hodaš kraj mene. Gde ćeš biti kad svane sutra?
Ljubav jednog dečaka …svim zaljubljenim dečacima... Svu noć je juče padala kiša. To se zvezda kupalo zlato. Mesec je sjao baš iznad Niša. Mokra ulica, bare i blato. Kišobran stari, slomljene žice, i nas dvoje sami na svetu. Duvanski dim ti zaklanja lice. «Ugasi već jednom tu cigaretu!» Ruka u ruci i tvoje telo, topao džemper i cvet u kosi, a oko nas svud lišće svelo umorni čistač skuplja i nosi. Drugovi dobri smo bili do sada i pojma nemam šta se to zbilo. Možda je kriva kiša što pada, il' tvoje lice nežno i milo. «Dosadna kiša», tiho si rekla, ja sam ćutao kao da molim, a srce ludo tuga je pekla, jer nisam smeo reći da volim. Onda si morala otići kući. «Zdravo» i tiho zatvaraš vrata, a vetar duva sve jači, ljući, i prvo se inje po travi hvata. Sad dugo šetam duž snenog grada. Plakati neću, al' zato molim da luda kiša ne stane nikada, jer noćas nekog uzalud volim.
Tebi ljubavi Ako u prozračno, belo praskozorje dodirneš rosu na latici cveta, istina će otvoriti skriveni pupoljak jedne ljubavi nemirne i svetle. I poleteće šarene, lepršave latice ka suncu k'o nežni leptiri, a ja ću, uzburkana vesela rečica, čila i beskrajno, beskrajno laka, aprilima dati razbuktalo srce, i ruke ti svoje radosne pružiti u osvit zore zaljubljenog dana.
Vesna Pešić