Naslovna uloga u ostvarenju reditelja Gorana Stankovića „Oče naš” poverena je glumcu Vučiću Peroviću. Nakon domaće premijere na Niškom filmskom festivalu, koji nastavlja tradiciju susreta glumaca i publike, sa Perovićem smo razgovarali o izazovima sa kojima se suočio tokom rada na ulozi, ali i o onome što mu je ona donela – pre svega novi pogled na važan društveni problem, bolesti zavisnosti.
Koliko je film zasnovan na stvarnom događaju, a koliko je u njegovoj priči i likovima prostora za autorsku interpretaciju?
Mislim da je taj stvarni događaj bio samo inicijalna kapisla iz koje je zapravo nastao film, mada se u tom filmu vidi naša realnost danas.
O Crnoj Reci saznalo se kroz medije. Koliko je bilo izazovno doneti drugačiju perspektivu, oslobođenu senzacionalizma?
Ja sam pročitao ovaj scenario dovoljan broj puta da shvatim da ovaj film nije protiv vere. I meni je bilo potpuno jasno da sam ja svakako u tom projektu. Mislim da ovaj film može pomoći ljudima i nije osuda crkve kao takve ili ljudi u crkvi kao takvih. Ovo je jednostavno jedan slučaj koji se dogodio i, naravno, da svi ljudi u crkvi nisu isti.
Na koji način si se pripremao za ulogu?
Što se tiče spremanja za ulogu, uvek je nekako polazište taj scenario koji dobijete. Ja sam bio u prilici da pročitam neke ruke tog scenarija, on se, naravno, menjao i modifikovao. I onda sam nekako, uz neka svoja uviđanja, imao razmenu sa Goranom. Mi smo počeli verovatno sa pripremama za ovaj film malo ranije nego druge kolege i dobio sam određene materijale, a onda, kada smo priključili druge partnere, počeli smo da radimo na tim situacijama, scenariju i scenama samim.
Da bih ja onda tek nakon toga otišao kod neurološkinje, specijalistkinje za bolesti zavisnosti, jer mi je bila vrlo važna ta uporišna tačka Dejanova, svega onoga što vi ne vidite u filmu, a meni je kao glumcu vrlo važno, a to je taj početak – odakle on potiče, njegova porodica, odnosi, mesto odakle je, gde je odrastao. Ja sam imao neke podatke u scenariju, neke okolnosti, ali nekako su mi neke puzle tu da spojim tu neku priču, da bih lakše mogao da nalepim sve ono dogovoreno sa Goranom i partnerima.
Koliko ti je bilo važno da razumeš Dejana i ono što se nalazi iza njegovih postupaka? Da li si pre rada na ovom filmu i sam imao određene predrasude?
Ja sam nastojao da se oslobodim tih predrasuda što pre, da bih mogao verodostojno da igram i, uslovno rečeno, branim čoveka koga igram. Zapravo, bilo mi je važno da nađem motive zbog kojih on radi to što radi i baš za te motive mnogo mi je pomogla neurološkinja. Mnogi njeni saveti su bili važni, a naš razgovor imam snimljen i pamtim ga jako dobro, tako da sam ga mnogo puta preslušavao ne bi li temeljnije i bolje izvukao tu nit Dejanovog života.
Jednom prilikom si kazao da je ovo bila jedna od najtežih, ali i najlepših uloga. U čemu je njena lepota, a u čemu je izazov?
Lepota je što sam sve vreme ovog snimanja osećao da sam na pravom mestu. Kada svakog dana posle snimanja dođem kući i osetim da to što radim ima neku svrhu, ja onda znam da sam na pravom mestu. To me je umirivalo i zbog toga sam bio jako srećan. Naravno da me srećnim čini i fenomenalna ekipa kojom sam bio okružen. Mislim da sam bio okružen kategorijom A, što se tiče glumaca. Kada je reč o reditelju, svakom glumcu bih poželeo da radi sa Goranom Stankovićem. Mislim da se nekako spojilo mnogo divnih stvari koje se možda u životu ne događaju tako često. Zapravo, sigurno se ne događaju tako često.
Što se tiče težine, težina je bila što sam bio u prilici da tumačim nešto što je toliko daleko od mene. Ja nemam nikakve dodirne tačke sa Dejanom, osim možda neku vrstu duboke empatije prema situaciji u kojoj se on nalazi. Tu mi se čini da, kada imate izazov da uradite nešto što je toliko daleko od vas, onda tu postoji neki prostor eventualne kreacije koju glumac može da napravi.
Tvoj lik se tokom filma asimiluje u sredinu u kojoj se nalazi, usvaja njihov obrazac ponašanja i sam postaje nasilan. Koliko je sama ta sredina uticala na njegovu transformaciju?
To je najveća lepota ove uloge, ta promena koja se desi u Dejanu. On uđe kao jedan čovek, a izađe kao potpuno drugi čovek iz tog centra. Obogaćen za jedno iskustvo za koje mislim da će mu presudno biti važno u daljem nastavku i u toku njegovog života, koji mi nemamo prilike da vidimo, ali možemo da namaštamo.
Da li je Dejan, u pokušaju da pronađe izlaz, zapravo postao deo istog obrasca od kojeg je pokušavao da pobegne?
Mi se pitamo da li je nasilje ikad stvorilo išta drugo osim nasilja? Da li je nasilje, konkretno u našem životu, ikad išta pomoglo i promenilo? Prosto, Dejan biva izmanipulisan i mislim da se to jako dobro vidi u ovom filmu.
Kako ga zamišljaš nakon što izađe iz Crne Reke?
Zamišljam ga tako da je on, poučen iskustvom koje mu se dogodilo, uspeo da izvuče nešto iz ovog života i bude dobar otac svom sinu.
Šta je ono što o bolestima zavisnosti često ne razumemo, a što nam ovaj film približava?
Mislim da ljudi, sredina, počesto i roditelji smatraju da zavisnici te stvari rade iz obesti. Ne shvataju da je reč o bolesti. Mislim da je to jako teška bolest i da tim ljudima moramo pomoći. I mislim da je ovo mesto, konkretno taj centar u kome su oni bili smešteni, profunkcionisalo i zbog toga što su oni naišli u stvarnosti na osudu, na porugu, izgubili su poverenje, a sve to nešto su dobili kod oca Branka. Naravno, znamo kako se završilo.
Koja bi bila tvoja poruka ljudima koji se suočavaju sa zavisnošću?
Da što pre postanu toga svesni, ako je to ikako moguće, da potraže pomoć, i apelovao bih na sve ljude u okruženju da im prvo pomognu, a kasnije osude.
Razgovarala: Jelena Jocić