Sa idejom da pokrene nove talase kreativnosti, solidarnosti i kritičkog mišljenja, posebno među decom i mladima, glumac Vladimir Bjelić došao je na ideju da osnuje inicijativu u kojoj kultura neće biti privilegija već potreba. Marta 2023. godine rođen je Kulturni centar „Talas”, društveno angažovana kulturna inicijativa u kojoj sloboda nema cenu, a kultura postaje najviša vrednost. Ova inicijativa nastala je u srcu Podunavlja, u Smederevu, a Vladimirovu umetničku viziju podržala je koleginica Irena Antin, rediteljka i umetnička direktorka, koja sa njim deli iste vrednosti.
Kroz projekat „Na točkovima kulture”, koji je prepoznala i podržala lokalna zajednica, „Talas” je krenuo u misiju da stigne do udaljenih sela i mladima omogući da uživaju u pozorištu. Na taj način ne samo da donose kulturu i umetnost gde ih ranije nije bilo već grade mostove i omogućavaju mladima da se angažuju, kritički razmišljaju i budu deo kulturnog pokreta.
Kako ste se okupili i šta vas je ujedinilo?
Irena: Okupila nas je radost igre, a ujedinilo uverenje da ima smisla tražiti se kroz umetničku praksu. Ozbiljnije smo počeli da se zabavljamo dok smo radili LUF – Letnji umetnički festival u Lukićevu – i tada shvatili da nam ova vrsta posla daje novu energiju, poboljšava cirkulaciju i stvara smisao našim danima. Osim toga, lekovito deluje i na naše detinjstvo, koje smo mislili da pripada prošlosti.
Vladimir: Ujedinila nas je ideja slobode izbora. U ovom poslu umetnici se često nalaze u poziciji da ih je neko odabrao (uprava pozorišta, direktor festivala ili reditelj). Nama se taj princip nije dopadao još od Akademije, gde smo zajedno studirali, i onda smo spontano odlučili da krenemo svojim putem i da mi biramo čime ćemo se baviti. Čini mi se da smo napravili dobar izbor, jer ne pamtim kada smo pre bili ovoliko ispunjeni i zahvalni da nam je ovo posao kojim smo odlučili da se bavimo.
Kako vidite svoju ulogu u promociji kulture?
Irena: Ulogu u promociji kulture smatram gotovo žrtvenom, često se stiče utisak da sve što radimo radimo zbog sebe i zbog faktora ljubavi. Fudbalske utakmice i dalje su i uvek će biti popularnije od pozorišta i filma, te se čini da vekovima kasnimo, još uvek zaglavljeni u fazi u kojoj treba da uveravamo ljude zašto nam je kultura važna.
Vladimir: Svoju ulogu u promociji kulture vidim kao veoma važnu i društveno odgovornu. Smatram da kultura danas mora biti bliža ljudima nego ikada, jer živimo u vremenu kada se pitamo šta će biti sa svima nama. Jedino što nam ostaje jeste da kroz sve to prođemo zajedno. Ne želim da pozorište i kultura postanu elitni prostori rezervisani za mali broj, već mesta susreta, okupljanja i zajedničkog promišljanja stvarnosti. Zbog toga sam i odlučio da učinim sve što mogu kako bih, barem malo, učinio kulturu pristupačnijom.
Pokrenuli ste inicijativu „Na točkovima kulture”. Koliko je važno da kultura zaista bude dostupna svima, bez obzira na mesto stanovanja, godine ili društveni status?
Irena: U društvu u kom kultura postaje privilegija kritičko mišljenje gubi na vrednosti, postajući odlika manjine koja u ovom svetu može samo da škodi, a nikako da doprinosi. Prozor u svoje unutrašnje biće treba zatvoriti jer je previše zamagljen od prašine spoljnog sveta. Ukoliko se potpuno prepustimo konzumerizmu i kapitalizmu, problem će postati i to što ne možemo sami da odaberemo omiljeni kafić, a kamoli korelacija između ajfona koji posedujemo, specifikacija kamere uz nemogućnost prepoznavanja lepih prizora uživo.
Vladimir: Dostupnost kulture je osnov za društvo u kojem svaki član ima istu ili barem približnu početnu poziciju. Za mene je dostupnost kulture pitanje društvene pravde. Kada kultura dolazi ljudima na kućni prag, ona postaje alat za povezivanje, osnaživanje i razumevanje. „Na točkovima kulture” vidim kao način da se pozorište vrati svojoj osnovnoj ulozi, a to je da bude živo, prisutno i u službi zajednice. Verujem da samo kultura koja je dostupna svima može imati stvaran društveni uticaj i doprineti razvoju društva koje prihvata svakog svog člana onakvim kakav on jeste.
Vašu inicijativu prepoznali su građani koji su se uključili i pomogli u prikupljanju sredstava za kupovinu kombija. Šta vam ta podrška zajednice znači i koliko vam je dala vetar u leđa?
Irena: Zajednica je ključ! Jedan od ključeva vrata za razumevanje sebe. Prepoznatost od strane zajednice budi vatru u srcu da smisla možda ipak ima.
Vladimir: Pokazala nam je da su ljudi prepoznali ono o čemu govorimo i da su shvatili koliko je velika nejednakost u društvu kada govorimo o jednakim prilikama u kulturi. Ono što bih hteo da izdvojim kao važan deo ove kampanje jeste i godina u kojoj je ona započela. U 2025. godini budžet za kulturu u Republici Srbiji je bio manji od 1%, dok smo za manje od dva meseca uspeli da sakupimo više od 102% minimalnih sredstava za realizaciju projekta. To pokazuje da su ljudi željni kulture i da, ako država ne želi da ulaže u kulturu, ljudi će se okupiti i dati podršku.
Koliko je danas važna decentralizacija kulture u Srbiji i gde se trenutno nalazimo kada je reč o dostupnosti kulturnih sadržaja van velikih centara?
Irena: Decentralizacija je višestruki problem u Srbiji jer ne govorimo samo o nedostupnosti sadržaja već i o kvalitetu tih sadržaja kada oni jesu dostupni; kultura se ozbiljno drži u šakama manjine. Mladi bez leđa teško pronalaze put i prihvataju ponižavajuće ponude u strahu da ne ostanu bez ičega.
Vladimir: Decentralizacija kao tema je veoma važna za trenutnu kulturnu scenu, zato što ona otvara pitanje transparentnosti institucija. Često pomislim kako nedostatak decentralizacije dolazi kao posledica netransparentnosti institucija. U manjim mestima infrastruktura kulturnih objekata nije velika, postoji centar za kulturu, muzej i možda galerija. Kada te institucije ne žele mlade ljude i njihove radove, mladi ljudi odlaze u veće sredine, jer će barem tamo naći nekakav prostor gde mogu da predstave svoje radove. I tako se vrtimo ukrug već nekoliko decenija. Prva stanica u decentralizaciji jeste oslobađanje institucija kulture, jer one pripadaju svim građanima.
Nakon ovog prvog koraka, kakvi su dalji planovi inicijative „Na točkovima kulture” – gde želite da stignete i šta biste voleli da realizujete u narednom periodu?
Irena: Najpre bismo voleli da obiđemo krajeve Srbije koji nisu skoro gostili pozorište. Ideja je da pronađemo autentičan način svog stvaralaštva, a onda da vidimo dokle smo spremni da se prilagodimo tržištu kako se ne bismo utopili. Na leto nas čeka turneja po selima Smedereva i istraživanje za novu predstavu (u kojoj će malo iz znatiželje, a malo iz nemaštine igrati i rediteljka).
Vladimir: Za ovu godinu imamo nekoliko želja, a svakako je prva turneja po svim selima koja se nalaze oko Smedereva. Tokom turneje ćemo sakupljati priče koje ćemo koristiti za narednu predstavu, koja će izaći na jesen. Do tada razmišljamo o planu turneje, potencijalnim saradnjama sa drugim organizacijama, ali i novim predstavama.
Koliko su danas važni alternativni kulturni centri i inicijative u stvaranju prostora za slobodno izražavanje i uključivanje lokalne zajednice?
Irena: Važnost alternativnih kulturnih centara i inicijativa meri se pre svega iskrenošću njihovih namera: puno je festivala, organizacija, udruženja koja plaćaju porez ili se nalaze na listama raznih konkursa… Ne klija svako seme, stoga treba znati kada odustati, a kada malo više đubriti.
Vladimir: U ovom trenutku oni su jedino što nam ostaje. Ako institucije nisu tu da nam barem ustupe prostor, onda ćemo mi napraviti svoj prostor, makar on bio i na livadi, jer pozorište nije tamo gde se nalazi ploča sa njegovim nazivom već tamo gde se ljudi okupe. Zbog svega toga alternativni kulturni centri danas imaju veliki značaj u društvu. Oni su glas ljudi kojima je stalo do kulture i koji ne žele da odustanu od nje, čak ni u ovim teškim trenucima.
Razgovarala: Jelena Jocić
Foto: Privata arhiva