Roman „Bekos“ pisca Enesa Halilovića nije samo priča – to je skup reči koje služe kao putokaz za dalje traganje i promišljanje o onome iskonskom u nama, o tome ko smo bili i ko smo postali. Kako sam pisac kaže: „Onome ko zna da tumači reči nije potrebna krvna slika da bi znao šta se u čoveku skriva i šta tinja, a šta bukti.“ U razgovoru za časopis „Bez limita“ otkrivamo kako nastaje takvo čitanje čoveka i sveta, gde se danas nalazi granica između tišine i reči, i kako su upravo ove reči autora dovele do prestižne nagrade „Beogradski pobednik“ za najbolji roman u 2025. godini i do užeg izbora za NIN-ovu nagradu.
Rečenica „Mi ne tražimo da naše priče imaju neki smisao, važno je da su zanimljive” otvara roman. Iz ugla pisca, da li je važnije da priča bude zanimljiva ili da ima smisao i mogu li se ta dva uopšte razdvajati?
Možda se i ne mogu razdvojiti ta dva pojma, zanimljivost i dublji smisao, jer ispod svega što je zanimljivo krije se i nešto dublje. Odlučio sam se za tu rečenicu, jer je moja strategija bila da iskažem nešto što treba da dođe u prvi plan, a to je zanimljivost. Takođe, privlačna mi je bila hladnoća i belina Grenlanda, a eto, usred političkih zavrzlama, desilo se da je sada Grenland u fokusu međunarodne pažnje. Volim poeziju koja se može smatrati prvobitnom, poeziju raznih plemena i naroda, jer pokazuje ono prvo mleko stiha – narod koji ima jak nagon da peva bez mnogo teoretskog znanja.
Naslov „Bekos” upućuje na dalje traganje, jer to nije samo reč, već i poruka da svako jednom mora progovoriti. Koliki je teret ćutanja i šta Vaši junaci govore o njemu?
Teret ćutanja nosi pritisak govora. Ali i sam govor može iza jednog značenja skrivati drugu istinu, dublju, tragičniju. Ne samo govorni aparat, nego i psiha čovekova je teška ako se ne oslobodi onoga što ju tišti. Moji likovi su rekli koliko su hteli i kako su smeli. Ispred samoće postoji reč kao prostor u kojem nema samoće.
U romanu se prepliću tri glasa, a svaki od njih pripoveda sopstvenu priču. Da li je glas naše osnovno oruđe i koliko je on istovremeno i snaga i teret?
Verujem da je glas čovekov i oruđe i oružje, glas je kao krv. Onome ko zna da tumači reči nije potrebna krvna slika da bi znao šta se u čoveku skriva i šta tinja, a šta bukti. Na dnu čoveka je istina koja se nazire u rečima izrečenim i neizrečenim. Mislim da o čoveku ponajviše govori ono što on stalno govori i ono o čemu ćuti. To sam naučio od mladih pisaca kad sam analizirao njihove najfrekventnije teme i teme i reči kojih se nikad nisu dotakli. Te dve istine formiraju čoveka kao dve obale i čovek teče između ta dva pojma.
U jednom intervjuu ste rekli da je stvarnost ponekad toliko fantastična da nam mašta nije potrebna. Do kakvih Vas je saznanja dovelo istraživanje za ovaj roman?
Mnogo je saznanja, ali osnovno saznanje je da se ljudi dele na srećne i nesrećne. Ako govorimo o tekstovima sa crne hronike i sudskim spisima, vidimo da ima mnogo detalja, novih detalja, a čak sam došao i do tvrdnje jednog člana mafije da su na Lisinju, na Rumiji iznad Bara u takozvanu rupu bez dna bačeni leševi. Ne znam da li je to zaista tačno, ali čuo sam tu tvrdnju i ona ima mesto u romanu. Svaka priča nas vodi i ka zakonitostima čovekovog bivstvovanja, ali ja nikada nisam želeo da moje knjige budu psihološko tumačenje, jer se između psihološkog i pesničkog ne može staviti znak jednakosti.
Zanimljivo je da se, kao što to i biva sa glasovima, i u ovom romanu prepliću glasovi junaka iz Vaših ranijih dela. Da li je ta intertekstualnost ključna za razumevanje ovog romana, ali i Vašeg celokupnog književnog sveta?
Hvala Vam što ste to primetili; da, ima likova i glasova iz mojih prethodnih romana, ima nekih odjeka i ima traga iz jedne moje priče kao i iz jedne moje pesme. Ima i umetnutih stihova nekih poznatih pesnika koje čitaoci treba da prepoznaju. To su kvantovi, to je kvantumizam, posmatranje istrgnutih čestica iz jedne celine u drugoj celini koja treba neometano da teče. Trudio sam se da ta igra bude nenametljiva kako bi bila prirodna. Priča treba lako da teče, kao mleko pred očima žednog deteta.
Šta je Vama lično donelo saznanje do kojeg ste došli tokom istraživanja i pisanja ovog dela?
Osnovno saznanje da su reč i tišina uslovljeni i povezani; to je saznanje da sam opet morao da ispričam ono što je u meni proizvodilo nemir.
U vremenu u kojem se glasovi često guše, relativizuju ili pretvaraju u buku, koliko je danas važno insistirati na pravu na sopstveni glas i može li književnost biti prostor u kojem se to pravo ponovo osvaja?
Gde je mnogo tipskog, ukalupljenog, veštačkog trebalo bi da ono što je originalno bude istaknuto i uočeno. Svaka moda je prolazna, a pokrenuta je individualnim činom. Svi govore o pričama koje piše AI i o pesmama koje piše AI. Za sada, ne poznajem muškarce i žene koji bi želeli da sa AI jednog dana prave decu, pa da sa AI diskutuju o imenu, pa da se razvode od AI i da dele imovinu… Čovek je tu gde jeste, a AI je alat koji treba da služi čoveku. Ako čovečanstvo zavisi od AI onda teško nama, ali ja znam da nas nije stvorila AI, pa se ne plašim ni da će nam uzeti duše.
Rekli ste jednom prilikom da „nema zrelosti ni starosti, postoji samo detinjstvo koje se najpre živi, a potom tumači”. U kojoj meri se to odražava na Vaše stvaralaštvo?
Svi smo deca, to je očito. Samo što neki imaju sede kose i naborana čela. Mislim da želje nikad ne napuštaju naša tela. Moja literatura meandrira između detinjstva i tumačenja detinjstva. Zrelosti nema, ona je privid tela, varka, izgovor za ozbiljnost. Postoji samo detinjstvo koje nas nikad ne napušta. Najtužniji su oni koji prerano zrenu, jer im težina životne gorčine uskrati igru.
Razgovarale: Jelena Jocić, Sanja Stevanović
Naslovna fotografija: Irfan Ličina