Marija i Kosta, dvoje gubitnika koji egzistiraju na marginama društva i života, pripovedaju priču u kojoj bi svako od nas mogao da se prepozna, ako je kadar da sebi to prizna. Oni nisu stvarni, već fiktivni junaci, nastali iz pera Miodraga Majića, a opet, bliži su nam nego što možemo i da zamislimo, jer i oni, kao svako od nas, tragaju za smislom. U toj potrazi suočavaju se sa nizom izazova i shvataju da ih tuđe sunce neće grejati kao što ovo greje, jer ponekad ni ono što smatramo svojim nije uistinu naše.
Šta Vas je inspirisalo da napišete roman „Pod tuđim suncem”?
Inspirisalo me je pitanje šta bi nam danas rekli ljudi koji su dali živote za ovu zemlju kada bi nas pogledali u oči. Kako bi izgledao taj dijalog? Na primer, razgovor između jednog Solunca koji je stradao u albanskim gudurama i nekog od ovih novobogataša sa Savske promenade. Major Gavrilović naspram tipa sa tompusom u ustima. Šta bi ovdašnji „dobitnik tranzicije”, ali i svi drugi koji čitav ovaj sunovrat ćutke posmatraju, odgovorili na pitanje: „Znači, za ovo su generacije položile živote, je li”?
Kako zapravo izgleda život pod tuđim suncem?
U romanu je tuđe sunce metafora. Sa jedne strane, to je sunce koje greje na nekim drugim prostorima, a sa druge strane to može biti i ovdašnje sunce koje prečesto deluje kao da je tuđe. Za mnoge koji nisu pristali da se upuste u taj opaki tanc sa đavolom, da prodaju sopstvena uverenja i dušu, život nije nimalo lak i verujem da se prečesto osećaju odbačeno i tuđe. No, istovremeno, mislim da je jedino gore od statusa otpadnika to da nas ljudi koji danas upravljaju našim životima smatraju svojim.
Da li su Marija i Kosta, junaci ove priče, samo dvoje gubitnika ili je to zapravo metafora zastvarnost u kojoj živimo, a od koje želimo da pobegnemo?
Marija i Kosta jesu gubitnici, ali u ovom i ovakvom društvu. Indikativno je da njihovo herojstvo i pobedništvo isplivava na površinu čim se okolnosti promene. Ostaje, naravno, pitanje kakvo je to društvo u kom su odlikovani oficir i dete-izbeglica socijalni slučajevi. Naposletku, valja se zapitati i da li od stvarnosti treba bežati, ili je pravilnije učiniti sve što je u našim moćima da se takva nakaradna stvarnost promeni.
Jednom prilikom ste kazali da kroz svoja dela nastojite da istražite ono što pojedinac dubokoskriva u sebi, da se bavite tim „naličjima”. Kakvi su lice i naličje našeg društva? Šta pisac vidikada pogleda ono što nam se događa?
Mislim da, ako je dovoljno pošten, vidi isto ono što vide i drugi građani, bez obzira na to da li su pisci ili lekari, ratari ili učitelji. Nema nikakve dileme da vidi strahovito posrnuće nacije, države i svih vrednosti koje civilizovanu, uređenu zajednicu drže na okupu. Problem je u tome što većina građana i dalje odlučuje da, u tom jezivom sudaru sa stvarnošću, oči drži zatvorene. Nadu daju buđenja studenata, ali i drugih društvenih grupa koje su do sada mahom bile tihe, ali koje su sada opravdano odlučile da ih slede.
Zbog čega ste odabrali da svoje junake pošaljete baš na Krf? Da li je to put koji junaci u borbi za slobodu moraju da prođu, čak i ako on nije utočište, već Plava grobnica?
Krf i Plava grobnica su jedna od stožernih tačaka ovog društva. Malo je naroda koji su doživeli takvu golgotu i koji su nakon nje uspeli da se vrate na istorijsku pozornicu. To je potrebno imati na umu i pri proceni aktuelnih okolnosti. Plava grobnica je naša večita lekcija o snazi vere, žrtvi ali i nadi u bolje sutra koja ljude drži na okupu i u najtežim vremenima. I kada nas ophrva malodušnost, potrebno je znati da su naši preci bili u mnogo težim iskušenjima, ali da ih je sačuvala vera u bolje, pravičnije sutra.
Kakve su reakcije čitalaca?
Zaista su odlične! Kada pišete roman, ma koliko verovali u priču, nikada ne možete znati šta će ona probuditi u čitaocima. Imam tu sreću da priče koje mene pokreću, pokreću i čitaoce. Ne postoji ništa više što bi jedan pisac mogao da poželi.
Razgovarala: Jelena Jocić