Kratke priče iz oblasti nauke, umetnosti i kulture koje godinama unazad privlače pažnju publike željne znanja i novih otkrića sabrane su u knjizi koja, iako istovetnog naziva kao i blog koji joj je prethodio, predstavlja po sadržaju slično, a po formi drugačije delo. Blog, a potom i knjiga, „Paralaksa” nastali su, kako kaže i sam njihov tvorac Bojan Džodan, iz uverenja da su ljudi u vreme tabloidizacije i senzacionalizma željni kvalitetnog sadržaja.
Kako se rodila ideja za nastanak portala i da li je njegov sadržaj povezan sa imenom koje nosi?
Ispružimo prst ispred lica i gledamo ga malo jednim malo drugim okom, primetićemo da deluje kao da se pozadina pomerila u odnosu na prst. To prividno pomeranje pozadine naziva se paralaksa i ukratko opisuje ideju koja stoji iza nastanka portala. Dakle, ideja je bila da se pokuša osmisliti kratka pisana forma koja nas poziva da na neke činjenice pogledamo iz drugačijeg ugla i da nam, pomerajući kontekst tema kojima se bavi, omogući bolje razumevanje sveta oko nas.
U čemu se ogleda specifičnost „Paralakse” u odnosu na druge portale koji postoje na internetu?
„Paralaksa” u vreme tabloidizacije i senzacionalizma duboko veruje da su ljudi željni kvalitetnih priča o ozbiljnim temama iz nauke i umetnosti. Svesni smo da je protok i količina informacija kojima smo bombardovani svakodnevno ogroman i zbog toga se trudimo da stil bude što jezgrovitiji, ali smo nepokolebljivi u tome da se ne služimo tehnikama senzacionalizma i klikbejta. Uvek nam je prioritet da informacija koju prenosimo bude potpuna i istinita, a ne to da li će objava privući što veću publiku.
„Paralaksa” je podeljena u tri značajna segmenta: kratke priče, fotografiju i refleksije. Koja je njihova tačka sažimanja?
Kako se više od decenije profesionalno bavim fotografijom, u jednom trenutku sam odlučio da paralakse dopunim fotografijama i tako su nastale foto-paralakse. One su, za razliku od paralaksi usmerene na kulturne vrednosti, autentične za naš region. Ideja je jednostavna: fotografišem kulturno blago našeg podneblja, neki spomenik, instituciju kulture ili artefakt i uz fotografiju pišem kratak interesantan opis.
Refleksije su drugačije. One su praćene crno-belim apstraktnim fotografijama i one razbijaju inače racionalan pristup koji dominira na „Paralaksi”. Refleksije pokušavaju da osveže sadržaj na sajtu poetičnijim promišljanjem na različite teme.
Tačka sažimanja ova tri segmenta su ideje koje stoje iza „Paralakse”, da se koncizno i kvalitetno doprinese promociji nauke, umetnosti, kulture uopšte i da se kratkom pisanom formom pokuša skrenuti pažnja na neke bitne ideje.
Primećuje se velika interdisciplinarnost (književnost, teologija, istorija, ali i prirodne nauke), kao i preplitanje različitih oblasti. Da li se te oblasti samo upotpunjuju ili mogu da budu smetnja jedna drugoj? Da li je moguća kombinacija bilo kojih oblasti ili jedna isključuje neku drugu?
Verovatno ste se nekada našli u situaciji da vas neko pokušava smestiti u fioku ili pokušava da vam nalepi etiketu. Moguće je da ste se u takvoj situaciji osetili revoltirano ili uvređeno, jer čovek sa pravom zahteva da se bar donekle prepozna njegova kompleksna priroda. Fenomeni koji nas okružuju nisu jednostavniji od nas kao pojedinaca, pa bi jednako besmisleno bilo lepljenje etikete i klasifikacija kao da pripadaju samo jednoj disciplini. Ideja je da se oblasti upoznaju dovoljno tako da uloga koju zauzimaju u našoj svesti bude jasna i da u njoj pletu skladnu pletenicu. Eto, to je možda još jedna specifičnost „Paralakse”, ona uporno na činjenice gleda iz ugla različitih disciplina, što je još bolje nego posmatrati ih samo iz različitih uglova.
Postoji li neki uzor u ranijoj pisanoj tradiciji?
Ne bih mogao da se pozovem na jedan uzor, i sama ideja nije nastala ugledavši se na neku tradiciju, već pre kao odgovor na fenomen brzine i količine protoka informacija u savremenom svetu i želje da se tome prilagodi pisana forma. Ipak, što se tiče uzora u popularizaciji nauke, verovatno najveća inspiracija bile su emisije „Radio Galaksije”, kao i eseji koje je objavljivao profesor Milan Ćirković u knjigama „Artefakt za svemirsko putovanje” (2009) i „Opšta teorija žirafa” (2016) u izdanju izdavačke kuće „Heliks”. Posebno mi je značilo što je treća knjiga eseja profesora Ćirkovića „Paradoks necepanja atoma” izašla upravo kada i moja knjiga iz iste štamparije i iste izdavačke kuće.
Zbog čega bi trebalo da se ova knjiga nađe u našoj kućnoj biblioteci?
Minimalistički dizajn korica čini da se skladno uklapa uz skoro svaki enterijer. (Smeh.) Knjige se obično ne pišu da bi ih svi čitali, nego se ima u vidu neka ciljna grupa. Sa ovom knjigom to nije slučaj, jer je upravo pisana da je čita što šira publika. Ona pokriva veliki broj tema i u kratkoj formi i stilu „ne bih vas dalje zadržavao“ kratko opiše fenomen koji, ukoliko vam nije interesantan, već na sledećoj stranici vas čeka sledeći. Osim toga, u knjizi je sakupljen veliki broj činjenica koje mogu da posluže i kao odlični argumenti. Tako ova knjiga na polici nije samo društvo za razbibrigu već može biti i dobro oružje u nekoj raspravi. Na to smo mislili i kada smo uređivali knjigu i uradili smo kvalitetan indeks da se uvek lako može naći svaka od ideja koja je obrađena u knjizi.
Koja je važnost interaktivnosti i komunikativnosti sajta (nudi odeljak „Da li ste znali da”, ilustrovan je, objave su praćene zasebnim logom) i da li je to prednost u odnosu na štampano izdanje?
U savremenom svetu, koji se ponekad naziva svetom postistine, često činimo grešku i očekujemo da se istina kao jasna i lepa odbrani sama. Vrlo je pogrešno očekivati od publike da sama prepozna šta je ispravno i da sama stane na stranu istine. U istinu je potrebno uložiti vreme i trud da uspostavi komunikacija sa publikom, da ih privuče. Naučne priče i ideje koje smatramo bitnima moraju imati svoj PR, upravo tu je bitna uloga popularizacije nauke. Otud i fotografije u službi portala, odnosno odeljak „Da li ste znali?”, koji pokušava da zainteresuje publiku u samo nekoliko rečenica. Takav kratak sadržaj ima još veći potencijal da postane viralan i da privuče novu publiku.
U kojoj meri je rad na ovom portalu, a onda i knjizi, uticao na tebe, kao nekog ko se i sam izražava u sferi umetnosti, pre svega fotografije?
Uticaj je veliki. Za mnoge stvari za koje sam bio ubeđen da su mi jasne tek kada sam ih pokušao staviti na papir ispostavilo se da nije baš tako. Pisanje i češljanje kroz šumu ideja koje sam obrađivao uticalo je da mnogo toga sredim u svojoj glavi, a, osim toga, zahtevalo je od mene dodatnu disciplinovanost, jer sadržaj koji objavljujem zahteva da se dosta vremena provede u proveravanju i istraživanju. Dve nove forme koje se koriste fotografijom zadale su mi dva nova zadatka, pa tako, gde god se nađem sa fotoaparatom, razmišljam da li je u blizini neki materijal za foto-paralaksu, odnosno da li mogu da prepoznam neku neobičnu apstrakciju koja bi mogla ilustrovati sledeću refleksiju.
„Vodič za razumevanje stvarnosti”, odnosno „Palaksa”, privukao je pažnju izdavača, te su tekstovi s portala pretočeni u knjigu. Kako je došlo do saradnje?
Kako su kratki tekstovi koje sam objavljivao na društvenim mrežama privlačili pažnju velikog broja ljudi i zajednica pratilaca je brzo porasla na 20.000, došao sam na ideju da bi možda bilo dobro objaviti knjigu. Grubu skicu knjige poslao sam na adrese nekoliko izdavačkih kuća i bio sam oduševljen odgovorima. Svaka od kuća je odgovorila ljubazno i podržala me u ideji, što je za mene tada već bio dovoljan uspeh. Na kraju se dogodilo da se dogovorim sa izdavačkom kućom „Heliks” da objavi knjigu. To je bio i najpoželjniji ishod. „Heliks” je izdavačka kuća koju pratim od studentskih dana i koja je uvek objavljivala najbolje naučnopopularne knjige. Podrška sa njihove strane mi je mnogo značila, a, radeći sa njihovim timom na knjizi, mnogo toga sam naučio. Posebno sam im zahvalan što su knjigu učinili mnogo kvalitetnijom nego što bih ja to sam mogao.
Po čemu se knjiga razlikuje od onoga što nalazimo na portalu?
Iako je knjiga nastala od tekstova koji su većinom već objavljeni na portalu, u knjizi je dosta toga dopunjeno i sređeno. Osim toga, knjiga je obogaćena predgovorom Igora Rilla, koji je 15 godina bio urednik „National Geographic Srbija”, i pogovorom, u kome sam odlučio da čitaoce častim intimnim delom priče koji stoji iza „Paralakse”. U knjizi smo uradili i jednu vrlo korisnu sistematizaciju, podelivši tekstove na tri oblasti koje pričama daju novi smisao. Prvi deo tiče se popularizacije nauke i tvrdi da se iza svih komplikovanih naučnih proračuna uvek krije onaj radoznali pogled ka zvezdama koji nam je svima poznat. Drugi deo tiče se više onog sveta unutar nas, najviše je posvećen umetnosti, filosofiji, religiji i tome kako u sebi sabiramo i reflektujemo svet u kome živimo. Treći deo tiče se istorije i vodi se idejom Štefana Cvajga, odnosno potragom za istorijskim trenucima koji su toliko snažni da nam mogu pomoći u formiranju jasnije slike o društvu i boljem razumevanju istorije ili momenta u kome se kao društvo trenutno nalazimo.
Koji su dalji planovi za „Paralaksu”?
U pogovoru knjige pomenute su neke od ideja o pravcima u kojima bi priča mogla da se nastavi. Osim toga, i dve druge forme, „Foto-paralaksa” i „Refleksija”, sakupljaju svoj materijal i obe su pogodne da budu objavljene i kao knjiga, ali i kao izložba. Trenutno ne želim da planiram i donosim odluke, jer mnogo toga zavisi od načina na koji će biti dočekana knjiga.
Razgovarali: Jelena Jocić i Dušan Petrović
Naslovna fotografija: privatna arhiva