Progone me noći kad mislim na nju; tako je daleko – bela, snena. Čekah je satima, danima, eonima, ispod tamnog vilajeta neba. Ono tek proždire sav moj um; tamo nema mene, ni nje. Ipak samo sećanje postoji da mogoh drugačije, da mogoh pre. Samom sebi pružim šansu, iako nesrećan ponosno sav, dam tek nadu ili treptaj duha, u njenoj senci dodirnem buku i shvatim – svet je moj između njenih ruku.
Andrej Kocić
Naslovna fotografija: Unsplash