Poslednja stanica gradskog autobusa bila je usred nedođije.
– Da li ste sigurni da želite ovde izaći? – upitao je vozač jedinu putnicu.
Osmotrivši beskonačnu preriju kroz prozor, Ana klimnu glavom.
– To je to mesto.
Vozač slegnu ramenima i otvori zadnja vrata.
Sledećeg trenutka, Ana je stajala sama usred polja, okružena oblakom prašine koji je za sobom ostavio stari autobus.
Jesenje popodne bilo je toliko sparno da bi mu na tome i letnji dani mogli pozavideti. Ana se otežanim koracima kretala ka kući koja se nazirala na drugom kraju polja. Zemljište oko uskog puteljka vapilo je za kišom, dok su poslednji ostaci žednog drveća umirali pod zracima svirepog sunca.
Na nekih stotinak metara od kuće, sasušena zemlja naglo se završavala i bivala zamenjena tamnijom, plodnom. Sa svakim sledećim korakom vazduh je bivao ispunjeniji oporim mirisom nečeg nepoznatog.
– Gospode! Kakav je ovo smrad?! – povikala je, prekrivši nos majicom. Verovatno je nešto uginulo u blizini, pomislila je pre nego je nastavila put dalje, sada bržim koracima.
Čudnovati miris bio je znatno nepodnošljiviji ispred kuće; toliko jak da se jedva moglo disati.
Ana je sada ozbiljno preispitivala svoju nameru da stanuje ovde. Nije vredno tih para, pomislila je. Mora da postoji neko racionalno objašnjenje za ovo.
Prišla je niskim vratima i zalupala na njih. Činilo se da su toliko tanka da bi ih samo još jedan udarac oborio.
Dok je čekala da joj neko otvori, udaljila se korak-dva i osmotrila kuću. Bila je skučena, s ponekim napuklim crepom sa južne strane. Prozori na drugom spratu bili su porazbijani, a staklo zamenjeno uprljanim sivim najlonima.
– Gde sam ovo došla? – prošaputala je sebi u bradu, pa spustila pogled kada vrata zaškripaše. Kroz odškrinuti prostor omanji čovek je zurio u nju.
– Ko ste vi? Šta tražite ovde? – zaškripao je muškarac nimalo prijatnim tonom.
Ana je stajala zatečena.
– Ja… dolazim povodom oglasa. Vi iznajmljujete sobu u ovoj kući, je l’ tako?
Starac obori, pa podiže pogled, sumnjičavo je odmeravajući. Lagano je pritvorio vrata, skinuo rezu sa dovratka, pa ih širom otvorio.
– Izvolite, uđite – pokazao je rukom ka dnevnom boravku.
Ana je na trenutak oklevala, pa oprezno kročila unutra i brzim pokretima očiju osmotrila prostoriju. Unutrašnjost kuće činile su omanje, poluprazne prostorije, opremljene nagriženim drvenim stolicama i velikim stolom na sredini prostorije. U uglovima se nazirala bledunjava paučina. Anu je radovalo to što se gadni miris nije osećao unutar kuće.
– Izvinite ako sam maločas bio neprijatan. Zaboravio sam da oglas još uvek stoji zalepljen u centru grada.
Ana obori glavu i odmeri zdepastog čičicu izbrazdanog lica i sede čekinjaste brade, ne starije od tri dana. Stajao je pogrbljenih leđa, osmehujući se retkim zubima.
– Soba koju iznajmljujete…
– Na spratu je – prekide je starac, pokazavši prstom ka plafonu.
– Pođite za mnom.
Soba na spratu Ani je delovala jednako turobno i hladno, baš kao i prizemlje kuće. Oštećeni drveni ormar, veliko ogledalo i uzani krevet bili su okruženi potamnelim zidovima natopljenim vlagom. Iznad kreveta nalazio se, zakucan za zid, preparirani slepi miš boje mraka.
– Jao! – vrisnula je Ana, spazivši mrtvu životinju.
– Ne bojte se – hrabrio ju je domaćin. – životinja je odavno mrtva. Moja pokojna žena… volela je slepe miševe, znate.
Čudne li ljubavi, pomisli Ana.
– Da li Vam ova soba odgovara? – upitao je starac, nervozno cupkajući nogom.
– Pa… ako biste samo skinuli… – pokazala je očima ka šišmišu.
Naravno – odvrati starac, pa joj pruži ruku. – Uzgred, ja sam Viktor – predstavi se uz široki, klovnovski osmeh.
Te večeri Ana je uzalud pokušavala da pronađe svoju cvetnu maramu, ubeđena da ju je spakovala zajedno sa ostalim stvarima.
– Sigurno je ovde negde – govorila je sebi u bradu, pa naglo prestala sa traženjem. Viktor je doneo torbu sa donjeg sprata. Šta ako ju je on uzeo? – pomislila je, pa se osmehnula sebi – Gluposti – progovorila je poluglasno – Šta će njemu moja marama?
Njen monolog prekide jedva čujno kucanje.
– Večera je spremna – progovori Viktor sa druge strane vrata. – Siđite kada budete spremni.
U sledećem trenutku ćutke su sedeli za stolom, escajgom gurajući ohlađeno, žilavo meso s jedne na drugu stranu tanjira. Ana je, dvoumeći se da li da postavi pitanje, na kraju probila neprijatnu tišinu.
– Da li ste slučajno videli moju maramu?
Starac podiže pogled s tanjira i osmotri je, pomalo prekorno.
– Nisam – odgovori posle kraće pauze.
Devojka, iznenađena grubim starčevim tonom, obori glavu i nastavi sa večerom. Bolje da ga nisam pitala, prekorevala je sebe. Pomisliće da ga optužujem za krađu.
Dok su večerali, pogled joj je neprestano lutao po prostoriji, sve dok se nije zaustavio na vratima zaključanim masivnim katancem.
– Ova vrata…
– Podrum! – odgovorio je Viktor odsečno. – Nemate šta da tražite tamo dole.
Ana se postide i ponovo obori pogled.
Kako ću živeti ovde? pomisli. Ne smem postaviti nijedno pitanje.
– Oprostite mi moju grubost – dobaci Viktor s druge strane stola, kao da je čuo njene misli. – Obično nisam ovakav, iako Vam je sada verovatno teško da poverujete u to. Ali danas… znate, ja mnogo volim cveće, a danas mi je uvenulo na stotine cvetova.
– Stotine?! – Ana nije uspela da sakrije iznenađenje – Gde ih gajite? Nisam ih videla.
Starac odmahnu rukom.
– Pokazaću Vam jednom prilikom. – pridigao se sa stola i krenuo ka svojoj sobi. – A sada me izvinite. Kasno je i umoran sam. Pričaćemo sutra.
– Gospodine Viktore?!
– Da? – zastao je na dovratku i okrenuo se.
– Ovaj miris koji se oseća izvan kuće… – pokazala je ka prozoru. – Odakle dopire?
– To su sredstva za presađivanje cveća.
– Koje cveće gajite? – upitala je, ali je ostala bez odgovora. Starac je već zalupio vrata za sobom.
Ana je zaspala brzo, usnivši san o stotinu raznobojnih cvetova. Negde oko ponoći probudilo ju je glasno krckanje parketa praćeno šuštanjem vode. Kada se lagano pridigla iz kreveta, zavrtelo joj se u glavi. Omamljena čudnom malaksalošću, jedva je stajala na nogama.
Nespretnim koracima prišla je velikom ogledalu i bacila pogled na svoj odraz. Na površini stakla videla je devojku mrtvački blede kože okupanu znojem. Disala je plitko i teško, boreći se za svaki molekul kiseonika.
Dok su se pluća bolno grčila ostajući polako bez svog goriva, Ana je pružila mršavu ruku ka zidu i otvorila jedno prozorsko krilo. Nozdrve brzo upiše topao spoljašnji vazduh, a sa njim i onaj čudan gorki miris koji je osetila tog dana. Sada je dostigao nepodnošljivi intenzitet.
U mračnom dvorištu ugledala je tamnu siluetu kako stoji pored creva za navodnjavanje.
Istrčala je iz kuće i bosim stopalima stupila na prag. Bio je mokar. Ustuknula je iznenađeno i upalila spoljnje svetlo. Neonska sijalica sanjivo zatreperi i obasja maleni deo pred ulaznim vratima. Anine noge prskala je crvena tečnost, nešto gušća od vode.
Vrisnula je prodorno, pre nego je šakom prekrila usta.
– Ana! – povikao je poznati, muški glas. – Šta to radiš?! Gasi to svetlo!
Devojka posluša i teturavim korakom vrati se unutra.
Sela je pokraj trpezarijskog stola i rukama pokušala da skine lepljivu tečnost sa svojih stopala. Prinela je ruku nosu i omirisala. Jeza joj je obuhvatila vrat.
Je l’ ovo…?
Njene misli prekide povik spolja.
– Ana!
Devojka tad trčećim korakom krenu ka svojoj sobi.
U tom trenutku krajičkom oka spazila je otvorena vrata podruma. Strme stepenice tonule su u sve dublji mrak.
Nošena strahom utrčala u podrum bez razmišljanja. Buka koju je kuća proizvodila bila je tu još glasnija.
Upalila je svetlo i otkrila pred sobom radionicu s raznim alatima i spravama. U desnom uglu prostorije, tik ispod stepeništa, nalazio se oronuli drveni sto sa tankim nožicama.
Ani se ponovo ote kratak vrisak, sada tiši od pređašnjeg. Na drvenom stolu, pored otvorene kutije za nakit, stajala je bleda ljudska lobanja sa nekoliko skorelih kapi krvi u predelu čela. Potpuno suva, činilo se kao je svaki trag nekadašnjeg života ispijen iz njih.
Donji deo lobanje bio je obmotan tankom cvetnom maramom.
Ulazna vrata se u tom trenutku otvoriše uz tresak i Viktor nespretnim korakom siđe u podrum.
– Ana! – povikao je hrapavim glasom.
– Šta je ovo, Viktore? – glas joj se lomio dok je pokazivala rukom ka stolu. Očne jabučice polako su tonule u vodu.
Starac se osmehnu podlo i odmahnu glavom.
– Nije trebalo ovo da vidiš. Ne još.
– Ne prilazi mi! – povikala je kada je krenuo ka njoj otvorenim dlanovima.
– Samo se smiri. Sve ću ti objasniti. – govorio je neprirodno smirenim tonom.
– Šta je ovo? – upitala je, pokazujući ka stolu.
Ne sklanjajući pogled s nje, Viktor je prišao stolu i uzeo kutiju za nakit.
– Pogledaj – pokazao joj je dva crvena draga kamena grubog oblika – Ovi rubini rastu u mojoj bašti. Možeš li zamisliti to? Rastu ponovo posle toliko godina! – povisio je ton od ushićenja, osmehujući se ludačkim osmehom.
– Rubini? – ponovila je, i sama ne verujući u ono što čuje – Ti si lud!
Zavrteo je glavom odsečno i širom otvorio oči.
– Nisam. Ovi rubini su plod ovog polja oko kuće. Za sada ih imam samo dva – pokazao je dragulje u šaci – ali biće ih još! Još puno, puno rubina!
Naravno, uslov je da ti ostaneš u kući. – pogledao je kamenje u ruci i, očaran njima, povikao – Bogat sam, bogat sam.
Ana je drhtala od straha. Ovo se ne dešava, govorila je sebi.
– Šta je ovo?… – pokazala je ka crvenim stopalima – Da nije…?
– Krv? O, da.
Devojka oseti kako joj se telo hladi nenormalnom brzinom. Sada se tresla i od hladnoće i od straha.
– Čija je ovo krv? – promucala je, razlagavši reči na slogove.
– Zar ti nisam rekao da mi je cveće uvenulo? – upita starac, ne obraćajući pažnju na njeno pitanje – Jesu, ali sada ponovo cvetaju.
– Čija je ovo krv, Viktore!? – upitala je sada glasnije, skupivši svu moguću snagu.
– Znaš… ova kuća je poput vampira – isisava krv, meša je sa vodom i koristi za posipanje polja na kome rastu cvetovi sa rubinima. Ne brini, nećeš umreti – dodao je primetivši njen tremor – Zatvoriću sistem za navodnjavanje pre nego izgubiš previše krvi.
Anina vilica nekontrolisano je drhtala. Osetila je nesvesticu kako joj lebdi iznad glave.
– Lažeš! – procedila je kroz zube.
Viktor joj uzvrati osmehom.
– Jesi li sigurna? Teško disanje, bledilo kože, znojenje… zar ne osećaš simptome?
Ana je ponovo u centar svesti smestila pređašnje simptome. Počela je da pipa telo drhtavim rukama. Majica je bila vlažna, a čelo hladno poput čelika.
– Ne brini – tešio ju je Viktor – Biće ti bolje. Imam ovde neke lekove… – posegao je za ručicom fioke stola kada je Ana odreagovala brzo – zgrabila je lobanju sa stola, udarila Viktora u potiljak koliko je jako mogla i trčeći krenula ka izlazu.
– Aaahhh! – bolno je vrisnuo Viktor, stežući predeo glave koji je krvario.
Opreznim koracima krenuo je ka stepenicama, držeći se za zid. Od siline udarca vrtelo mu se u glavi, ali se i pored prodornog bola ludački osmehivao.
– Ne možeš mi pobeći. Previše si slaba! – vikao je za njom.
Ana je izašla iz sobe i hitro krenula ka izlazu. Vrata su, međutim, bila zaključana.
Čula je starčevo teško disanje i trome korake kako joj se približavaju.
– Anaaa… – dozivao je jezivo.
Trudeći se da ne obraća pažnju na progonitelja, devojka zamahnu lobanjom i slomi bravu na ulaznim vratima.
Istrčavši iz kuće okliznula se o kućni prag i tresnula grudima o vlažnu zemlju prekrivenu krvlju. Kada je pokušala da ustane, ruka ju je zgrabila, čvrsto stežući gležanj desne noge.
– Ne ideš ti nigde! – povikao je Viktor.
Pokušavajući da mu se odupre, Ana ga silno šutnu drugom nogom posred lica, polomivši mu nos petom.
Starac vrisnu od nesnosnog bola.
Devojka se s mukom pridiže sa zemlje i laganim korakom krenu ka zemljanom putu.
– Ne osvrći se – govorila je sebi.
Kada je izašla iz dvorišta i krenula da trči neplodnom zemljom, bacila je pogled preko ramena i videla Viktora kako baulja ka njoj, vičući iz sve snage.
– Vrati se, Ana, molim te! Neću ti nauditi! – preklinjao je starac.
Pre nego je nogom kročio na ispucalo tlo, gusto trnje naglo izniče iz zemlje i prepreči mu put. Ana je posmatrala kako vitke i elastične grane obrazuju krug oko njega i uvlače mu se pod kožu, cepajući je oštrim krajevima. Okrenula je glavu u stranu, ne želeći da posmatra stravičan prizor. Prekrila je uši rukama u želji da ih zaštiti od nesnosnog zvuka – bolnog vriska koji je proizvodio njen progonitelj.
Nastavila je da se udaljava od imanja brzim koracima, dok su joj suze blistale na površini očnih jabučica.
Nedaleko od nje, Viktor je umirao bolno i sporo.
Pre nego je ispustio poslednji dah, setio se pravila kuće koje jasno govori da se jednom započet proces proizvodnje rubina mora završiti.
Aleksa Kostadinović
Naslovna fotografija: Unsplash