Na zamrznutim očima titrao je odsjaj meseca. Kad god bih se zagledala u njih, videla bih svet kako se preslikava, nalik na indigo. Sve je u tim očima živelo.
„Zagrli me”, šapnula sam.
Obujmio mi je rukama ramena i zagnjurio mi lice u prevoj vrata. Nije mogao da me vidi, ali sam po dodiru njegovih šaka znala o čemu misli. Prešao mi je usnama niz ušnu školjku i naslonio glavu na moju.
„Voliš li me i dalje?”, glas mu je zadrhtao.
„Da, naravno, zar je moguće drukčije?”
„Čak i sad kad sam potpuno slep, a ti više ne možeš da beležiš svoje čarolije na mojoj koži?”, uzdahnuo je šumno i čvrsto me stegao.
„Ti si sve što imam, moja jedina porodica. Tvoja koža je moja od prvog dodira prstima, nije bitno da li sam stvarala budućnost za ovo carstvo pišući na njoj ili uživala zgrabivši je, dok se svakim delićem svog bića čvrsto zabijaš u mene. Ti si moje carstvo, bez tebe sve ovo bi bilo besmisleno”, zajecala sam.
Magija uvek dolazi sa cenom. Čovek kog volim izgubio je oči.
*
Carstvo se još oporavljalo od najezde Tirnan iz Tamnih voda i njene vojske Snenih, iako je od tada prošlo deset godina. Bar mislim da je bilo deset godina. Nekoliko smo ih proveli u magnovenju, u mraku.
*
Imala sam petnaest godina kad se ugasio plamen Gospe od Sunca, premalo da se nosim sa odgovornošću koja mi je pala na pleća. Nisu me pripremili za ono što me je čekalo.
Kao carevoj kćeri, princezi, dodeljena mi je bila samo jedna odgovornost tokom života: da čuvam knjigu drevnih znanja magije i bilja. Okićena cvećem šetala sam vrtom, čitala i činila da u našoj zemlji flora i fauna bujaju. Zvali su me Lilena, vila rajskih pašnjaka. Isceljivala sam polomljene stabljike i vidala rane bolesnima. Moja jutarnja sutra budila je svet napolju. Gospa od Sunca nasmešila bi mi se kad bih joj se ujutru pomolila i njeni zraci bi se prosuli po mojoj zlatnoj kosi.
Tog dana moje carstvo se survalo. Gospa od Sunca sklonila je svoje lice, okrenula ga na drugu stranu iako sam molila, čitala joj sutre satima, plakala. Niz lice mi je padala crna kiša.
Utvare od hiljadu malih prstiju koji ljušte meso sa kostiju otimale su decu iz naručja majki i odvodile ih u carstvo smrti. Purpurni i crni dim koji je pokrio nebo nije zaglušio krike u magli. Miris smrti i truleži u vazduhu, iskonski strah od kog se gušiš i utroba ti se grči. Miris krvi i govana… I nepatvoreni ukus užasa u ustima…
Ljudstvo je desetkovano. Majke su naricale tražeći svoju decu, žene plakale nad kostima muževa koje su Sneni pojeli na njivama. Kad se dim razišao, nismo ni znali koliko nas je ostalo.
***
Nismo bili spremni za rat.
Carstvo u kom su podanici pretežno bili ratari već nekoliko vekova živelo je u miru. Blagodet Gospe od Sunca svakodnevno se rasipala na naše njive i hranila našu decu bogatom letinom. Nismo bili spremni na prokletstvo koje se strmoglavilo na naše glave.
Tog dana je moj otac, car Halel, nestao sa celom svitom dvorskih vitezova dok je lovio duž reke Bezrubel. Među nestalima bio je i moj brat, princ Kirai, prestolonaslednik. Čuvši vest o njegovom nestanku i nestanku sina, majka Hanun skočila je sa litice nadomak dvora i završila raskomadana na oštrim hridima.
Spavala sam na ljuljašci u vrtu, kad se jak vetar podigao, a nebo se prekrilo dimom. Nisam mogla da udahnem vazduh. Iz mraka me je nešto ščepalo i svet koji sam znala prestao je za mene da postoji. Osetila sam kako se život gasi u meni. Male mokre izvitoperene šake su me dodirnule, pokidale moj devičanski veo, počupale mi cveće iz kose. Sećam se svakog trena kao da se opet dešava.
Vlažni gnjecavi prsti utiskuju mi se u kožu i smrdljivi dah mi se unosi u lice režeći. Hladni čelični nokti na mojim grudima zarivaju se. „Iščupali su mi srce”, pomislila sam i onesvestila se. Tog dana je iz trave ustala nova Lilena.
Kada sam bila dete, baka Mjan mi je često govorila o Gospi Tirnan, njenom velu istine i očima utopljenice. Roditelji su me često ostavljali njoj na čuvanje, pa sam zajedno sa njom služila u hramu. Uz nju sam učila o travama i bilju i kako da molitvama umilostivim Gospu od Sunca. Bila je sitna umiljata žena, ali bila je riznica znanja i energije. Volela je da priča priče.
„Bako Mjan, pričaj mi kako si magijom porazila velikog prdavca!”, ili: „Bako, kako se pravi ljubavni napitak?”, čikala bih je.
Na to bi ona sedala na malu stolicu, vadila preslicu i vreteno i počinjala. Sa mnom je vrlo često tu bio i mali Jan, bakin pomoćnik. Jednom nas je uhvatila kako gledamo jedno drugom u oči netremice.
„Uštve malene, tako li se čisti dvorište?!”, podviknula je na nas.
To je, zapravo, bilo takmičenje ko će prvi trepnuti i trajalo je skoro sat.
Imao je krupne oči i pogled u kojem bi se i najtvrđe srce smekšalo. Tamne, pune života, vesele, vijugave. Poznavala sam ga od detinjstva. Odrastali smo zajedno, trčali po poljima, kupali se u reci i zajedno pravili nestašluke.
Seljani su govorili da su baku Mjan često zaticali kako mu se klanja i da on ispod odeće ima beleg Gospe od Sunca. Bila sam krišom ljubomorna zbog toga. Meni je to bilo smešno jer on je bio sasvim običan dečak, koji je zabacivao dugu crnu kosu kao ždrebac i kikotao se svaki put kad bih došla u posetu.
Voleli smo da sedimo i satima slušamo priče. Omiljena nam je upravo bila ta, najstrašnija, o Gospi Tirnan, iako smo je čuli samo jednom. Baka je odbijala da nam je ponovo ispriča. Sada razumem zašto. Tog dana je Jan našao jednu knjigu sakrivenu u dovratku hrama. Kad ju je doneo, baka Mjan je ustuknula.
„Gde si to našao?!”, viknula je na njega.
Otela mu je knjigu iz ruku bučno i bacila je u vatru. Knjiga je naglo planula i miris gareži na tren je ispunio sobu.
„Izvini, bako Mjan”, potišteno je slegao ramenima. „Evo, neću više da preturam po hramu, neću nikad.”
„Ne ljutim se ja, mali moj dečače, samo se bojim za tebe”, prišla mu je i zagrlila ga.
„Bako, ko je Gospa Tirnan?”, tiho je upitao prišavši joj skroz blizu.
„Video si to ime u knjizi, zar ne?”, baka je naglo ubledela.
„Da”, klimnuo je glavom.
Bakino lice se skroz skamenilo i na tren se učinilo kao da ne diše.
„Sedite, deco, ovo ću morati da vam ispričam. Nemojte me nakon ovoga nikada pitati za nju”, uzdahnula je.
Privukla je malu stolicu i počela tiho, šapatom: „Jednom u nekoliko vekova veo istine se podiže i Gospa Tirnan hodi zemljom u potrazi za onom koja će zauzeti njeno mesto u Postelji krvavih pupoljaka, carstvu smrti koje leži iza Tamnih voda. Ubira krvavu letinu na našim poljima i niko to ne može da zaustavi. Ne postoji mač koji može presuditi Gospi Tirnan, jer pred njom sve oružje na Zemlji pretvara se u prah…”, zastade i duboko uzdahnu, pa nastavi: „Sneni, njeni podanici, nešto su najstrašnije što se ne može rečima opisati. U knjizi koju sam spalila malopre opisan je poslednji put kad je Gospa Tirnan hodila Zemljom. Sneni su se razmileli svuda. Cele familije su nestale u crnom i purpurnom dimu. Hiljadu malih ruku, koje gule i čupaju meso sa kostiju, vrisak, lelek, duge i čelične kandže na malim gnjecavim šakama sve dece koje je Tirnan otela od majki”, stresla se i opet na tren zaćutala, pa nastavila. „Kao što Gospa od Sunca umiva dan tako Gospa Tirnan donosi večnu noć. Ona ne odlazi dok se krvi ne napije i ne nađe sebi zamenu da joj duša u miru počine. Ali ne brinite, deco moja, odavno je to samo legenda.”
Jan i ja smo nakon toga jedva zaspali, strašno smo se bojali te priče. Ponekad bi strašili jedno drugo: „Doći će Gospa Tirnan, pa će ti pojesti nestašnu guzicu”, ili: „Sneni će ti počupati tu divlju kosurdu”, dobacila bih mu i onda bih ga povukla za istu, smejući se.
Baka nije doživela dolazak Snenih. Na samrtnoj postelji čvrsto me je stegla za ruke i prošaptala mi: „Ona dolazi. Oprosti što smo morali da joj te ponudimo.”
Toliko me je čvrsto držala da me je Jan jedva odvojio od njenog već pomodrelog tela.
Smrt me nije uplašila, kao što i dolikuje budućoj vili koja služi Gospi od Sunca. To što je rekla divlje mi stiskajući ruke jeste. Pogledala sam preneraženo u mamu Hanun. Njene preplašene oči rekle su mi mnogo.
„Mama”, povukla sam je za dugi rukav haljine. „Mama, je li to istina?”
Majka je čvrsto zavrtela glavom: „Glupost, to je samo glupost. Privremeno ludilo umirućeg. Zaboravi da si išta čula. Kad ljudi umiru, svašta lupetaju u bunilu.”
To je bio prvi i poslednji razgovor koje smo mama i ja vodile na tu temu. Samo bi odmahnula rukom. Tada sam imala dvanaest godina i sve me je to vrlo zabavljalo. Nije, naposletku, ni bilo bitno tada.
Nakon smrti bake život se neometano nastavio. Zadevojčivši se sledeće godine, kad je prva kap krvi dotakla moju halju, stupila sam u hram Gospe od Sunca. Dobila sam ime Lilena, vila rajskih pašnjaka i knjiga drevnih znanja magije i bilja otvorila se za mene.
Sa petnaest sam već poznavala dah šume, život i smrt, sitne čarolije i slatke nestašluke i varke. Sa petnaest taj dah je i nestao.
„Princezo, princezo, probudite se!”, drmusao me je Zigaj koji se, kao i obično, igrao sa mnom u vrtu.
U strahu sam ga pogledala. Njegovo odelo bilo je pocepano i prljavo. Na parčetu kože visilo mu je levo uvo, dok mu je lice bilo raskopano noktima. Zažmurila sam jer mi se u stomaku prevrtalo od mirisa krvi i gareži. Međutim, kad sam otvorila oči, on je i dalje bio u tom stanju. Zaplakala sam. On je bio samo dečak. Imao je devet godina i čuvao je dvorske guske. Ponekad bi pomagao kuvaricama oko ručka. Nije imao drugu porodicu sem nas.
Pokušala sam da ustanem i srušila se. Njegovo malo telo podmetnulo se da mi pomogne da ustanem opet. Bolelo me je od samog pogleda. Moj svet. Svet užasa. Spaljena polja. Vrisak. Lelek. Prosute utrobe i krv na sve strane. Ljudi napola pojedenih udova, iskopanih očiju i golog mesa.
Srušila sam se opet.
Ana Ubavić
Ilustracije: Unsplash